Ispod mosta Mirabo teče Sena.
I ljubav naša
zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene...
Guillaume Apollinaire, Le Pont Mirabeau
Privid trajanja,
iskra u kutku pamćenja,
sjećanja,
mostovi pod kojima se budi.
Netko pokuca na prozor!
Je li to sumnja?
Ona sklopi oči, osluškuje tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.
Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove,
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove,
a na stolu leže krhotine čaše
iz koje smo ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...
Netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
život tako jednostavan i lijep pruži dlanove.
on joj šapnu... zavoli dan u kojem se budiš
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...
Udahnula je život i ljubav...
Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža, Zagreb 1986 i „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987…
Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
"Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače",
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».
I nastavlja
Pet cirkuskih clownova umrlo je ove godine. Jutarnje novine su pisale o njihovom životu i o tome kako su oni ležeći sa krvavo crvenim usnama i brašnjavo bijelim licem, na smrtnoj postelji, posljednjom gestom svojih ruku, udešenim za tu priliku, od strane grobara, natjerali tisuće ljudi da se previjaju od smijeha...
Kako tada tako danas nakon 46 godina, sada već stari provincijalac, davno napisanom pjesmom i glasom Ibrice Jusića, odgovara isto.
Što su nama danas Euripid, Seneka, Milton, Čehov?
Očito, povod da u vezi s njima nešto kažemo o sebi, da se nad njihovim davno ispisanim pitanjima zamislimo pitajući se o sebi danas, i da pomoću njih uobličimo svoj izričaj,da pokušamo onom bezimenom u nama darovati ime.
Hamlet se pita, zamišljen nad glumcem, “Što je njemu Hekuba, i on njoj, da za njom toliko plače?”. I sve te emocije, suze i drhtav glas, a ni zbog čega. Zbog Hekube. Zbog davnog mita.
Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku, pjena ga oblikovaše u biser. Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje. Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji. bio si tu, ćutih te
u mjericama tankoćutnih nemira, u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda. Plakala sam na sudbinom Hekube u meni... Jesam li? ... ili je to bio osjećaj samosažaljenja?... bjesomućno traganje za izvorom ljepote izvan sebe?
U velikom kristalnom ogledalu odraz prohujalog vremena. Vidjeh zgusnuće svjetlosti, u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine
porod ljubavi.
"Zahvalimo njoj,nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše.Njoj, stablu samomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu, njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše. "
sjetih se Meštrovićeve misli... i njegove statue žene, majke, ljubavi.
Vidjeh nježnu snagu, ljepotu, osjetih pretakanje iluzije u zbilju.
Da, zahvalimo njoj za sreću, za ljepotu, za mir ovoga ovdje i ovoga sada...
