Marketing
Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa...
Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
"Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače",
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».
I nastavlja
Pet cirkuskih clownova umrlo je ove godine. Jutarnje novine su pisale o njihovom životu i o tome kako su oni ležeći sa krvavo crvenim usnama i brašnjavo bijelim licem, na smrtnoj postelji, posljednjom gestom svojih ruku, udešenim za tu priliku, od strane grobara, natjerali tisuće ljudi da se previjaju od smijeha...
Kako tada tako danas nakon 46 godina, sada već stari provincijalac, davno napisanom pjesmom i glasom Ibrice Jusića, odgovara isto.
"Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače",
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».
I nastavlja
Pet cirkuskih clownova umrlo je ove godine. Jutarnje novine su pisale o njihovom životu i o tome kako su oni ležeći sa krvavo crvenim usnama i brašnjavo bijelim licem, na smrtnoj postelji, posljednjom gestom svojih ruku, udešenim za tu priliku, od strane grobara, natjerali tisuće ljudi da se previjaju od smijeha...
Kako tada tako danas nakon 46 godina, sada već stari provincijalac, davno napisanom pjesmom i glasom Ibrice Jusića, odgovara isto.
Što su nama danas Euripid, Seneka, Milton, Čehov?
Očito, povod da u vezi s njima nešto kažemo o sebi, da se nad njihovim davno ispisanim pitanjima zamislimo pitajući se o sebi danas, i da pomoću njih uobličimo svoj izričaj,da pokušamo onom bezimenom u nama darovati ime.
Hamlet se pita, zamišljen nad glumcem, “Što je njemu Hekuba, i on njoj, da za njom toliko plače?”. I sve te emocije, suze i drhtav glas, a ni zbog čega. Zbog Hekube. Zbog davnog mita.
Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku, pjena ga oblikovaše u biser. Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje. Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji. bio si tu, ćutih te
u mjericama tankoćutnih nemira, u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda. Plakala sam na sudbinom Hekube u meni... Jesam li? ... ili je to bio osjećaj samosažaljenja?... bjesomućno traganje za izvorom ljepote izvan sebe?
U velikom kristalnom ogledalu odraz prohujalog vremena. Vidjeh zgusnuće svjetlosti, u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine
porod ljubavi.
"Zahvalimo njoj,nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše.Njoj, stablu samomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu, njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše. "
sjetih se Meštrovićeve misli... i njegove statue žene, majke, ljubavi.
Vidjeh nježnu snagu, ljepotu, osjetih pretakanje iluzije u zbilju.
Da, zahvalimo njoj za sreću, za ljepotu, za mir ovoga ovdje i ovoga sada...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 23.12.2017. u 06:46 sati.