Interludij...
ili je ipak sve zbog Einsteina...
Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetlosti.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.
Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti istinitost konstante te brzine.
U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.
Osluškujem glazbu s radija. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesnosti.
Osjećam, svaki tvoj dodir rađa titraje u tijelu izjednačuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo, postajem beztjelesna.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, jedan drugom tihuju baladu o ljubavi osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. Ljubav je akt kreativnosti koji pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.
U interludiju, u međuigri naših srca se širi prostor i nastaje vrijeme, tajanstvena dimenzija našeg postojanja u ljubavi.
Dijana Jelčić
fotografija svitanja... Jasna Marcelić
Oznake: Einstein, dimenzija prostor- vrijeme
|
