U orahovoj ljusci...
"Mi smo samo napredna vrsta majmuna na malom planetu. Ali možemo razumjeti Svemir. To nas čini posebnima."
Ipak jedna stvar za Stephena Hawkinga je oduvijek bila zagonetka - žene. Kada su ga jednom prilikom pitali o čemu najviše razmišlja tijekom dana rekao je:
"Žene. One su potpuni misterij."
Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Kao leptir, zatočen u kukuljici vječnosti, lebdim iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice. Zlaćani muk iskri nježan veo nad koljevkom rađanja.
Izranjam iz kaosa, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.
Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja, osjećam... tek sam djelić, tek titrajuća struna tkiva Svemira.
Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.
U duplom heliksu su zgusnuti osmijesi praotaca, ikonografija porijekla i pređene staze prohujalim vremenom. Ne poznajem sve postaje predaha, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.
Sanjarim, tajanstveni “kod” genoma je kao Hawkingova orahova ljuska... krije u sebi tisućljeća rodoslovlja.
Dijana Jelčić... “Mostovi pod kojima se budim” 1987- 2007...
poglalju... Put iz sna... 66- a strana...
Oznake: Mostovi pod kojima se budim
|
