dinajina sjećanja

utorak, 12.03.2019.

Miliun ruža...






Jedne smo noći, gazeći nebesku rijeku, tražili put ka tek nastajućenom, zajedništvu. Oćutih sjedinjenje duša u lakoću postojanja. Strah se pretvarao u boju jutrenja. Uronih u purpur neba i spoznah, među zvjezdama nema mostova, zvjezdane staze su tek iluzija tužnog srca, a zvijezde nas rapsodijom zlaćane boje pozivaju u vječni san o ljubavi.

A ona, ona je došla je sa zvijezda, spustila se s neba da probudi svijet, došla je odjenuta mnogim imenima, došla je i ostala zauvjek tu među nama. Još uvijek korača bosonoga, nečujna, kao vizija, spušta se valovitim stazama snoviđenja, ulazi u nedohvatne dubine duše, leprša kao leptir i raznosi pelud sa tek procvalih pupoljaka, spušta ga na plodna polja sreće i onda ga vjetrom ponovo raznosi, dijeli, daruje beskrajem u bezvremenu svoja vjekovanja.

Stavih srce u vjetar željene blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no eho svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina prošlih vremena, ljepota prvih sastanaka, lakoća postojanja i stih jedne davne pjesme.

Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge su davne jeke u jednoj pjesmi spletene.
Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako sjenka voli ljubav ima sjenku duše, ako lav voli ljubav dobija lavlju snagu, ako dijete voli ljubav je puna istinskoga žara.

Ja sam duša istine, začuh glas svjetlosti. Vjekujem u svakoj vlati trave, u svakom cvijetu, u kristalu rose, zrncu pjeska, kapljici krvi. Ja sam majka nad majkama i zrcalim se vremenu, ja sam lice svjetlosti i naličje tmine, ja sam razigrano dijete u svakom čovjeku. Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu svitanja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi dušu zgrije, nisam dozvolila srcu da diše.

Iznenada njega oćutih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono cvijeće što je ostalo u tami.

Danas u jednoj ruži cvijeta miliun ne procvalih ruža.

Dijana Jelčić







Oznake: ruže
- 08:18 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2016.

Ljubav, vrijeme i oluja ruža...





Na prozoru dnevne sobe promatram, jučer mi darovan, buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena.

Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Davne melodije postaju tonovi novog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva... uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.

Osjećam, sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku gledam srcem. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same ritmom odkucaja srca, u načeli vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom titraju zjenica je građevina mojega odživljenog života.

Veliki graditelj njen arhitek, je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživjeti, utjeloviti sjećanja iz vremena oluje ruža i osjećam, da, osjećam... ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama ruža, šapućem poeziju vremenu, ne dozvoljavam mu proždiranje sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

Sinoć se zahvalih prijateljima na gozbi osjetila... izgovorih zdravicu svakom mladom danu u kojem se rađamo drugačiji, a ipak isti... mi sa buketom godina u zrcalu trenutka...

Sretno nam bilo dragi prijatelji !!!

Dijana Jelčić

Oznake: vrijeme, ruže, ljubav, rođendan
- 11:51 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 30.04.2016.

Buket ljubičastih ruža...



Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasni ljubičasti beskraj, a vjetar donese miris ljubavi. Sutra načinjemo mjesec ruža. Prisjećam se vremena oluje ruža, vremena tugovanja.

Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu... Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca... A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža... Dijana Jelčić... Osamnaest crvenih ruža, Zagreb, 1986.



Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu. Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?... Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine... zbirka “Osamnaest crvenih ruža” umjesto željenog buketa...





A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njena pjesma Isplov ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine , to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...

Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja. Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objava spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...

Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih... „zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“

Oprostih se od tugovanja, osušeni buket crvenih ruža bacih u zaborav, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...

Gomilale su se godine, vrijeme oluje ruža je davno završilo. Događalo se vrijeme snova, ljubičastih... Ruže su promijenule boju.





Bio mi je rođendan, uz buket od 66 godina dobih buket ljubičastih ruža na dar...

Na horizontu sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja i utkano u igru pjeska i pjene, nestajanje i nastajanje, u kaos iz kojeg se rađaju zvijezde… u buketima žutih, bjelih i ljubičastih kraljica cvijeća...

u peziji ruža oćutih prapočetak... iz ljubavi za ljubav smo rođeni…


Dijana Jelčić






Oznake: ruže, Oluja, Ingeborg Bachmann
- 08:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2015.

Odakle dolazi ljepota...



Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć... teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom... u vazi umiru ruže, zima je prošla, a ja još nisam ubila hladnoću...
trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
velika srebrna lopta,
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice...
razbi tamu zaborava...
jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...
na srebrnom sagu mjesečine zaplesasmo svoj prvi tango...
na delti ljepote,
tamo gdje želje razbijaju tišinu,
neka zalutala barka spusti jedra,
istina na pješčanom žalu vjerovanja...

ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja...
u Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće...

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pućini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se nasmiješilo tišinom ljepote…

Slušala sam srcem tu nečujnu mjesečevu sonatu, gledala tu čaroliju neba i mjesečinom omamljena osjećala LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu…

Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove pretvarala u kristalni dvorac obećanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju… ljubav premosnica između sutona i svitanja... moćnica sna i zbilje... zagrljaj vječnosti...
Voljela sam taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom ljepotom.
Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.

Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,
srebrena mjesečina, ta
sunčeva nevjerna ljubavnica
jahačica vjetra,
lučonoša tmine,
Pegazova tajnovita gospodarica,
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama,
oduzima snagu strahovima,
a jutrom se,
plesom plave ljepotice prevarena,
sunčevim zagrljajem zatečena,
skriva u bjelini nježnosti
pod kopljima dnevne svjetlosti.
Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju.
Bila samo pustolov pred vratima sna,
sa žudnjom dočekivala sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom vidim kako Ljubav
za mene nebom prosipa svoju
srebrenu kosu i poziva me u san.

Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote.
Pružila sam ruke i ljubav je kao svjetlosni zagrljaj neba zatreptala ljepotom trenutka i oko mene i moje obitelji zatvorila krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je polako dojahala mjesečinom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja.

U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke ka nebu i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obećanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san...

Ostvaruje se, vidim ga u buketu ruža, čujem ga u titraju latica... u uzletu ptice iz pepela praotaca... u šapatu prostor vremena...

u ovome čarobnom sada...

Dijana Jelčić... „Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

pustolov




fotke... Buket ruža Laura Klapka... vaza Pamela Cvitanović, njen uradak, oslikan Fenix, darovano nam prije 27 godina... vjenčani dar... zagrljaj davnih zora i dolazećih sutona... svakodnevno izranjamo iz pepela praotaca...

Oznake: ruže, fenix, ljubav, ljepota
- 19:19 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>