Bože, dopusti
da obujem tvoje sandale
jer inače moje su noge kazaljke
jedna duža druga kraća pjesma
o hromima…
Dražen Katunarić
Trovremenostt...
Grmljavina je prepolovila noć i san... još je daleko do svitanja... na premosnici između polutki snovitosti bdijenje pod munjama... volim promtrati tu igru svjetla i tmine... ti spavaš... iskradam se iz kruga ljubavi i uranjam u krug maštanja... dvokružje života... nebo titra plesom oblaka... silovitost dodira blješti iskričavim žarom... ognjilom kozmičih zakona... gledam zrcaljenje nutrine svemira... u disanju beskraja osluškujem poeziju kiše... tvoja pjesma se slijeva licem noći... sjećanja se mješaju sa muzikom uskovitlanih sfera... prividi žive... dotiču oči... uranjaju u dubinu... bude usnule leptire svjesnosti... davno oslikana iluzija se slijeva u budnost... vidim omfalos svijeta... pričinja mi se da u otkucajima srca čujem poruku sa Siriusa... nevidljivi vjesnici neba nas pozivaju na gozbu Bogova... ti se smiješiš u snu... možda je zlaćana nit mojih misli dotaknula tvoju usnulost... možda se u ovom trenu uistinu zrcalimo na dalekoj zvijezdi i živimo ovaj san koji se pretače u moju svijest... tražim riječi kojima bih opisala neopisivost ove ljepote... jedna davna priča se ostvaruje u metaverzumu uma... sinopsis se prelijeva u režiju trenutka... oživljava vrijeme… zaobljuje prostor… cjelina u kojoj sekunde titraju disanjem sna… tihuju nepostavljena pitanja i nenaslućeni odgovori… sve što znam o tebi je začuđujuća estetika… sve što znaš o meni je kreacija vremena…
Istovremenost u Eliotovoj trovremenosti … duboko doživljena sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i iščekivanjem budućnosti…
Faustovski poziv trenutku… „Zaustavi se, jer tako si lijep!“ gubi značenje… zaustavljanje je propast…uništavanje života… nestvaralačko ponavljanje onoga što je bilo je nagomilavanje patine... nestajanje sjaja… neizvjesnosti je poslanje… skok u prazno… na početak… u nepoznato…
Vidim let golubice… znak uskovitlanog mira...
Sviće… Anđeo na prozoru, na plavetnilu neba ostaci noćašnje oluje... lahorasta zavjesa krije u sebi tajnu promjenjivosti… iz ničega izranja sve… bjelina dnevne svjetlosti skriva odsanjanu iluziju… nestaju boje lijepih privida… rađaju se boje vremena… na sceni jutrenja se budi život tako jednostavan i lijep…
Dijana Jelčić
slike... Etelka Kovach- Koller, Pars pro toto... August Macke, Oluja
Riječi izgovorene na obroncima sjećanja tkaju poetičnu tkanicu svakodnevice… ponavljaju se slijedom osjećanja… znakovljem trenutačnog nadahnuća… sa licem nove smislenosti zaobilaze svrsishodnosti… krše zakone sintagmi… razbijaju pravila sintakse… na vratima nekonvencionalnog svetišta bdije prva i zadnja istina… isti smo, a drugačiji u odlasku i dolasku… ispunjeni porukama izgovorenim na graničju tišine i pjesme… pretočenim u šapat vjetra, u romor dolazeće oluje.
U magiji čarobnjaštva i divnih opsjena se rađaju nove iluzije… vrijeme odlazi u nepovrat… mi koračamo koritom vječnosti ka oceanu snovitih trajanja u sjaju nekog drugačijeg Sunca… trajemo u viziji ekliptike nestvarnih zbivanja… i vretenici sjećanja… u biverzumu obnavljajuće ljepote…
U kolobaru tvoje svetosti vidjeh odsjaj moga lica... upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna… aureolu ljubavi šapnuo si…
Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo nastajanje… da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo…
Daleko iza nas je ostala zemlja razbijenih zrcala i neodređenog ništavila… uronili smo u svijet neizmjerne radosti i neizračunljive stvarnosti… u kvantum neuzaludnih nastojanja nemoguće učiniti mogućim… i događa se ljepota… opija me sjaj tvojih očiju… blještavilo nestvarnog Sunca na nebu tvog pogleda…
Nad gradom bljesak, urlik neba i poezija kiše. Oko nas koloplet zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju srca…
Darovaše mi
ime i boginju
lova i mjeseca,
pričaše o prozi rođenja,
a ja sanjah plave daljine... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.
Danas govorim o ljubavi jer ne pronalazim neki drugi pojam kojim bih sebi i vama objasnila taj uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.
Prisjećam se vremena kada sam to doista vjerovala jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovore na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora.
Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.
Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.
I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak dolazeće sreće, prave sreće, jedine sreće. Osjetih kako sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi osjećaji prošlosti…
Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života.
Je li to bila plava rapsodija, oluja ruža ili oluja srca?
Ne znam, možda se događalo paralelno... možda se još uvijek događa...
Jer dogodio se bljesak u srcu proljeća, dogodila se oluja u srcu ljeta, dogodio se kraj rata, dogodila se sloboda...
U prostor vremenu se pojavila svećenica Sunca, dogodila se ljubav.
Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasni ljubičasti beskraj, a vjetar donese miris ljubavi. Sutra načinjemo mjesec ruža. Prisjećam se vremena oluje ruža, vremena tugovanja.
Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu... Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca... A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža... Dijana Jelčić... Osamnaest crvenih ruža, Zagreb, 1986.
Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu. Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?... Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine... zbirka “Osamnaest crvenih ruža” umjesto željenog buketa...
A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njena pjesma Isplov ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine , to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...
Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja. Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objava spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...
Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih... „zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“
Oprostih se od tugovanja, osušeni buket crvenih ruža bacih u zaborav, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...
Gomilale su se godine, vrijeme oluje ruža je davno završilo. Događalo se vrijeme snova, ljubičastih... Ruže su promijenule boju.
Bio mi je rođendan, uz buket od 66 godina dobih buket ljubičastih ruža na dar...
Na horizontu sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja i utkano u igru pjeska i pjene, nestajanje i nastajanje, u kaos iz kojeg se rađaju zvijezde… u buketima žutih, bjelih i ljubičastih kraljica cvijeća...
u peziji ruža oćutih prapočetak... iz ljubavi za ljubav smo rođeni…
