Pars pro toto...
Bože, dopusti
da obujem tvoje sandale
jer inače moje su noge kazaljke
jedna duža druga kraća pjesma
o hromima…
Dražen Katunarić
Trovremenostt...
Grmljavina je prepolovila noć i san... još je daleko do svitanja... na premosnici između polutki snovitosti bdijenje pod munjama... volim promtrati tu igru svjetla i tmine... ti spavaš... iskradam se iz kruga ljubavi i uranjam u krug maštanja... dvokružje života... nebo titra plesom oblaka... silovitost dodira blješti iskričavim žarom... ognjilom kozmičih zakona... gledam zrcaljenje nutrine svemira... u disanju beskraja osluškujem poeziju kiše... tvoja pjesma se slijeva licem noći... sjećanja se mješaju sa muzikom uskovitlanih sfera... prividi žive... dotiču oči... uranjaju u dubinu... bude usnule leptire svjesnosti... davno oslikana iluzija se slijeva u budnost... vidim omfalos svijeta... pričinja mi se da u otkucajima srca čujem poruku sa Siriusa... nevidljivi vjesnici neba nas pozivaju na gozbu Bogova... ti se smiješiš u snu... možda je zlaćana nit mojih misli dotaknula tvoju usnulost... možda se u ovom trenu uistinu zrcalimo na dalekoj zvijezdi i živimo ovaj san koji se pretače u moju svijest... tražim riječi kojima bih opisala neopisivost ove ljepote... jedna davna priča se ostvaruje u metaverzumu uma... sinopsis se prelijeva u režiju trenutka... oživljava vrijeme… zaobljuje prostor… cjelina u kojoj sekunde titraju disanjem sna… tihuju nepostavljena pitanja i nenaslućeni odgovori… sve što znam o tebi je začuđujuća estetika… sve što znaš o meni je kreacija vremena…
Istovremenost u Eliotovoj trovremenosti … duboko doživljena sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i iščekivanjem budućnosti…
Faustovski poziv trenutku… „Zaustavi se, jer tako si lijep!“ gubi značenje… zaustavljanje je propast…uništavanje života… nestvaralačko ponavljanje onoga što je bilo je nagomilavanje patine... nestajanje sjaja… neizvjesnosti je poslanje… skok u prazno… na početak… u nepoznato…
Vidim let golubice… znak uskovitlanog mira...
Sviće… Anđeo na prozoru, na plavetnilu neba ostaci noćašnje oluje... lahorasta zavjesa krije u sebi tajnu promjenjivosti… iz ničega izranja sve… bjelina dnevne svjetlosti skriva odsanjanu iluziju… nestaju boje lijepih privida… rađaju se boje vremena… na sceni jutrenja se budi život tako jednostavan i lijep…
Dijana Jelčić
slike... Etelka Kovach- Koller, Pars pro toto... August Macke, Oluja
Oznake: pars pro toto, Oluja, svitanje
|
