Darovaše mi
ime i boginju
lova i mjeseca,
pričaše o prozi rođenja,
a ja sanjah plave daljine... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.
Danas govorim o ljubavi jer ne pronalazim neki drugi pojam kojim bih sebi i vama objasnila taj uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.
Prisjećam se vremena kada sam to doista vjerovala jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovore na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora.
Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.
Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.
I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak dolazeće sreće, prave sreće, jedine sreće. Osjetih kako sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi osjećaji prošlosti…
Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života.
Je li to bila plava rapsodija, oluja ruža ili oluja srca?
Ne znam, možda se događalo paralelno... možda se još uvijek događa...
Jer dogodio se bljesak u srcu proljeća, dogodila se oluja u srcu ljeta, dogodio se kraj rata, dogodila se sloboda...
U prostor vremenu se pojavila svećenica Sunca, dogodila se ljubav.
