Sinoć prije oluje...
Riječi izgovorene na obroncima sjećanja tkaju poetičnu tkanicu svakodnevice… ponavljaju se slijedom osjećanja… znakovljem trenutačnog nadahnuća… sa licem nove smislenosti zaobilaze svrsishodnosti… krše zakone sintagmi… razbijaju pravila sintakse… na vratima nekonvencionalnog svetišta bdije prva i zadnja istina… isti smo, a drugačiji u odlasku i dolasku… ispunjeni porukama izgovorenim na graničju tišine i pjesme… pretočenim u šapat vjetra, u romor dolazeće oluje.
U magiji čarobnjaštva i divnih opsjena se rađaju nove iluzije… vrijeme odlazi u nepovrat… mi koračamo koritom vječnosti ka oceanu snovitih trajanja u sjaju nekog drugačijeg Sunca… trajemo u viziji ekliptike nestvarnih zbivanja… i vretenici sjećanja… u biverzumu obnavljajuće ljepote…
U kolobaru tvoje svetosti vidjeh odsjaj moga lica... upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna… aureolu ljubavi šapnuo si…
Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo nastajanje… da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo…
Daleko iza nas je ostala zemlja razbijenih zrcala i neodređenog ništavila… uronili smo u svijet neizmjerne radosti i neizračunljive stvarnosti… u kvantum neuzaludnih nastojanja nemoguće učiniti mogućim… i događa se ljepota… opija me sjaj tvojih očiju… blještavilo nestvarnog Sunca na nebu tvog pogleda…
Nad gradom bljesak, urlik neba i poezija kiše. Oko nas koloplet zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju srca…
Dijana Jelčić
Oznake: razgovor, Oluja, poezija kiše
|
