Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja. Osjetih proljeće u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasni ljubičasti beskraj, a vjetar donese miris ljubavi. Sutra načinjemo mjesec ruža. Prisjećam se vremena oluje ruža, vremena tugovanja.
Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu... Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca... A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža... Dijana Jelčić... Osamnaest crvenih ruža, Zagreb, 1986.
Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu. Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?... Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine... zbirka “Osamnaest crvenih ruža” umjesto željenog buketa...
A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njena pjesma Isplov ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine , to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...
Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja. Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objava spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...
Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih... „zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“
Oprostih se od tugovanja, osušeni buket crvenih ruža bacih u zaborav, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...
Gomilale su se godine, vrijeme oluje ruža je davno završilo. Događalo se vrijeme snova, ljubičastih... Ruže su promijenule boju.
Bio mi je rođendan, uz buket od 66 godina dobih buket ljubičastih ruža na dar...
Na horizontu sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja i utkano u igru pjeska i pjene, nestajanje i nastajanje, u kaos iz kojeg se rađaju zvijezde… u buketima žutih, bjelih i ljubičastih kraljica cvijeća...
u peziji ruža oćutih prapočetak... iz ljubavi za ljubav smo rođeni…
