dinajina sjećanja

srijeda, 07.03.2018.

Bila sam...






„Poeta sacer…
Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva - da uzme na sebe demone koje je izazvalo potonuće naroda i pogine; aktivni zadatak - s logosom stvarati, uvijek iznova i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na cjedilu, vezu između božanskog bitka ljudske sudbine.
Kao žrtva poeta sacer je čuvar Svetog kruga, čuvar Temenosa. Kada je uzmakla svaka ljudska veličina i ostalo prazno svako božansko mjesto, on stoji sam, kao čuvar svete vatre i zbog te vatre i na toj vatri samog sebe žrtvuje. Zbog toga je sacer pjesnik, zbog toga je preuzeo čuvanje Temenosa kako bi vatru hranio sopstvenim životom i održavao je svojom smrću. Zbog toga je on uzvišen i strašan, božanski i proklet, svetac i bijednik...
Ali nije dovoljno da poginem i žrtva je malo: snagom riječi moram stvoriti nadljudsko.
Samo onda mogu biti sacer.“
Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje






Noćas nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u neke nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.
Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se. Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Sanjala sam apologiju ljubavi, trenutke zaustavljene u pamćenju, ovjekovječene u arhivi vremena. Ljubav je tražila riječi, obranu u nanosima zla, u suzvučjima bijesa i mržnje, u pitanjima bez odgovora. Ljubav u izvanjezičnom prostoru, u vrisku neobuzdane nevjere.
Noćas sam odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo doživjeti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog.

„Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, svečenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak, ili je samo bio poslednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos. „


Hamvasova misao uroni u bdijenje. Osjetih bijeg iz okrutnosti urlika. Neizgovorene riječi, kao ptice, bjegunice iz stvarnosti, njima je sve događaj vječnosti, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće. Tišina poniženja, želja da osjećanje ostane bezimeno, da buknu uspomene prizorom stare priče. Dvoboj bezdana i srca, bezdušna dubina izdaje i san u kojem vjekuje istina.
Bila sam u Efezu u Dianinom hramu, bila sam čuvarica temenosa, nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta, izazov poezije, njenu moć.

Čuvat ću sveti krug, branit ću krug ljubavi do zadnjeg izdisaja. U snovitoj svijesti riječi zaigraše vječni tango. Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlači veliko sunce. U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić




Oznake: Bela Hamvs, poeta sacer, Dianin hram

- 07:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2017.

Dianin hram...




priču napisah davne 1989 godine...poslije našeg putovanja u Provansu... tamo sam čula legendu o gradnji

Avignonskog mosta






Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna.

Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.

Zaustavismo se pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji se koritom velike rijeke širi cijelom Provansom i mjenja ljudska raspoloženje. On je nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, čisteći nebo oslobađa nam put. Uskovitlane latice cvijeća prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas uvijek vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.

Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.

Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.

"Čini mi se kao da smo ovdje već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke

"Ja sam prvi puta u Avignonu"

"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"

"Osjećam mirise nekog davnog sna"

"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta

Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.

Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova. " Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine.

Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima.

Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha, me podsjeća na Dianin hram na hridi s koje smo krenuli na ovo putovanje.

Tu u Dianinom hramu na rijeci, osjetih mirise djetinjstva, vidjeh lavandina polja i vinograde. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja.

"Je li ovo isto san?"

" Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama."

Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena...


Dijana Jelčić... jedna od priča iz neukorićene zbirke Umijeće vremena... ako vas zanima moja stilirizirana legenda o gradnji mosta možete je pročitati na dolje ostavljenom linku...






Dianin hram

Oznake: avignonski most, Dianin hram

- 07:57 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>