Bila sam...
„Poeta sacer…
Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva - da uzme na sebe demone koje je izazvalo potonuće naroda i pogine; aktivni zadatak - s logosom stvarati, uvijek iznova i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na cjedilu, vezu između božanskog bitka ljudske sudbine.
Kao žrtva poeta sacer je čuvar Svetog kruga, čuvar Temenosa. Kada je uzmakla svaka ljudska veličina i ostalo prazno svako božansko mjesto, on stoji sam, kao čuvar svete vatre i zbog te vatre i na toj vatri samog sebe žrtvuje. Zbog toga je sacer pjesnik, zbog toga je preuzeo čuvanje Temenosa kako bi vatru hranio sopstvenim životom i održavao je svojom smrću. Zbog toga je on uzvišen i strašan, božanski i proklet, svetac i bijednik...
Ali nije dovoljno da poginem i žrtva je malo: snagom riječi moram stvoriti nadljudsko.
Samo onda mogu biti sacer.“
Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje
Noćas nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u neke nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.
Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se. Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?
Sanjala sam apologiju ljubavi, trenutke zaustavljene u pamćenju, ovjekovječene u arhivi vremena. Ljubav je tražila riječi, obranu u nanosima zla, u suzvučjima bijesa i mržnje, u pitanjima bez odgovora. Ljubav u izvanjezičnom prostoru, u vrisku neobuzdane nevjere.
Noćas sam odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo doživjeti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog.
„Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, svečenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak, ili je samo bio poslednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos. „
Hamvasova misao uroni u bdijenje. Osjetih bijeg iz okrutnosti urlika. Neizgovorene riječi, kao ptice, bjegunice iz stvarnosti, njima je sve događaj vječnosti, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće. Tišina poniženja, želja da osjećanje ostane bezimeno, da buknu uspomene prizorom stare priče. Dvoboj bezdana i srca, bezdušna dubina izdaje i san u kojem vjekuje istina.
Bila sam u Efezu u Dianinom hramu, bila sam čuvarica temenosa, nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta, izazov poezije, njenu moć.
Čuvat ću sveti krug, branit ću krug ljubavi do zadnjeg izdisaja. U snovitoj svijesti riječi zaigraše vječni tango. Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.
Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlači veliko sunce. U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.
Povratak u zbilju je ljepši od sna.
Dijana Jelčić
Oznake: Bela Hamvs, poeta sacer, Dianin hram
|
