Erazmo Roterdamski... Desiderius Erasmum Roterodamus rodio se 1466. godine u Roterdamu, umro u Baselu 1536. Svećenik i humanist koji je kritizirao vjerski fanatizam i licemjerje.
Život je posvetio pisanoj riječi, a takvi nikada ne umiru... njihovi tragovi ostaju u knjigama kao poslanje ljubiteljima pisane riječi... i njegov citat kao izazov
Najveća nada svake zemlje leži u primjerenu školovanju mladih.
Odaja knjiga...
U njenim njedrima gomila ljepote.
U strogosti umilne tišine
glazba misli, pohvala ludosti,
obredi mudrosti,
darovana nam vječnost.
Na prašnjavim policama
jučerašnjica zgusnuta u miris,
omaljujuću želju za otkrivanjem tajni.
U galeriji pamćenja ostaju
usponi i padovi likova,
sjene prošlosti i moć trenutka
upisana u tkivo vremena,
bastioni uspomena u fortifikaciji zbilje.
Knjige u isti mah
bliske, daleke i tajanstvene
kao titrajuća struna,
kao svjetlost zvijezda
koja tek odmakom u vremenu
našim očima postaje vidljiva.
Promatram kako se lazur noći miješa sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Na oltaru vječnosti iskri praskozorje sna.
U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja.
Ćutim poljubac u mirisu jeseni, ubrzava san, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka.
Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose,
prođoh kraj čuvara vremena
i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću.
U spiralnoj dinamici svjetlosti nad svjetlima,
u trenutku uskrsnuća na gori pokore vidjeh kako ljubav,
u haljama bijelim otvara dveri vječnosti i mrvi tugu,
tu krletku našeg vremena.
Osjetih kako gasi vatre noćnim morama,
prosipa sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze prohujalog vremena.
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se gase oči neba, kako silueta ljubavi izranja iz kukuljice tugovanja i ogrmuta strunama istkanim vrtnjom nebeskog vretena na žrtveniku jutrenja pleše svoj bezvremeni ples.
Budim se u gradu sanjajućih knjiga.
Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane ritmom srca i titrajem duše umrlih i živih autora.
Čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčela.
U plavičastom svijetlu razigranih snova naziru se drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san sniva i grad sunca su sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.
Koračam do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama poeziju drevnih oceana svira. Ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara.
Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru
Osjećam titraje drevnog sna, spoznajem, to je točka u kojoj se sjedinjuju putevi svih kozmičkih zakona.
Snena knjiga mi odgovara, ja sam brevijar u kojem se grle mudrost i znanost, duša i materija, ja sam kristalno zdanje izniklo iz energije koju eonima nazivahu ljubav.
Titrala sam fotonima i skladala simfoniju univerzuma, bila mjesečeva sonata, drhtaj duše univerzuma, radosna znanost iznikla iz drevne mudrosti, Erosova ljubavnica, Sokratova Diotima, Giordanova Diana, herojski zanosi renesansnih snova, nedovršena antologija kozmologije uma ispisana slovima ljudske duše.
Osjećam ritam glazbe nebeskih sfera, to zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o svijetu sanjajućih knjig i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.
