Trodnevlje tišine...
U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć krugova, noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva. U kaleidoskopu vječnosti se prelamaju slike. Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata, krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka… osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…
Ovo je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...
Kad utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
srce zanijemi, oslijepi duša
dogodi se trodnevlje tišine.
Molitva u Gestemanskom vrtu daruje smiraj,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sutona i svitanja,
sna i zbilje.
Utihnula su zvona,
u bisagama uma prevara ljepote,
samotnost na putu pokore,
na Veronikinom rupcu
znoj srca.
Još uvijek se događaju noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti vremena u nježnosti kista,
kao šum vjetra u hvojama proljeća.
U koljevci svitanja se smiješi istina… san otrgnut iz kamenog pejsaža svete zemlje se objavljuje uskrsnućem ljubavi…!
Dijana Jelčić
slike, posljednja večera... Salvatore Dali... skidanje s križa... Boris Glumac Slavenski
Oznake: trodnevlje tišine
|
