Napisano na otoku...
U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.
Nad otokom sunce zlati prostornost ljetnog dana. Ćutim iluminaciju istine. Postojim između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena. Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira. Zabluda sretnog srca koje ritmom obznanjuje osjećanje, mijenja ga, nadograđuje. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.
Pitam se kada i kako je sve ovo što danas osjećam počelo.
S neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja. Iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti, omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost. Cijeli život se zgusnuo u kaleidoskopu trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti. Udisajima se smjenjuju boje, zaobljavaju ogledalo nutrine.
Osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja. Prepuštam se stihiji osjećanja, nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja.
Ti ležiš u pjesku, prepuštaš se tišini. Maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta. Događa se ono što se dogodilo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja u neobuzdanost želja, a vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti, oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.
Obuzdala sam misli, naslućujem mirnoću tvojih. Iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući. Poštujem tvoju privatnost i moja je tebi nedohvatljiva. Još uvijek ne znam utjeloviti oksimoron... nestvarno stvarni... ali
volim iznenađenja koja me oplemenjuju, volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom, volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta u poemu sretno življenog života.
Dijana Jelčić
fotografija otoka... Jasna MarcelićOznake: Sloterdijk, antologija gnoze, porod svijetlosti
|
