Poezija vode...
Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak
Mnogogodina kasnije u Dubrovniku na skalinama je trubadur sa gitarom i psom pjevao poeziju kiše...
Odakle dolazi voda? upitah
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza... odgovori mi pjesnik.
Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i reći "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njena želja. Sapho je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, Ljubav pretočila u poeziju.
Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama.
"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe" odgovorih Horacijevim stihom...
Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana...
Na delti ljepote,
Tamo gdje želje razbijaju tišinu
Neka zalutala barka
Spusti jedra na pješčanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesećine raspletoše kose
Anđeoskog sjaja.
U Neptunovom hramu
Sirena dotaknu gitaru
I prosu plimu sreće.
Dva galeba poletješe u nebo
Krila punih tek naćetih snova.
Na pijesku u kapi oceana
Ostadoše tragovi jedne uspomene...
Bio je to naš dijalog o poeziju kapi... Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se, tvrdi nam današnja znanost.
Oćutimo moć vode, titraje kristala u sebi, osjetimo njeno djelovanje, to je jedan od oblika samoizlječenja, voda je lijek koji mi sami u sebi svojim sudjelovanjem u poeziji vode stvaramo.
Dijana Jelčić
 Oznake: svjetski dan vode
|
