Marketing
Srebrne godine...
U odaji ogleda i odjeka blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…
Osjećam umiranje tmine, događa se prvo svanuće… Mjesečina i Sunce na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…
Vraćam se u stvarnost… u tišinu tankoćutne bliskosti… u odaju prepunu znamenja prohujalog vremena… veliko kristalno ogledalo u okviru izrezbarenog crnog drveta… zrcalo pred kojim sam odrastala… promatram svoje i njegovo lice… smiješimo se… uspoređujem naš odraz sa slikama oslikanog medenog mjeseca… osmijeh je ostao isti… nešto zrelija, ali uvijek ista sreća se ogleda u našim očima… miris jasmina titra u sjećanju… Provansa… Grass… dolina cvijeća i parfema… plavetnilo neba i lavande…
Ljepota početka slivena u trajanje se omata oko svakog atoma tijela… i dokazuje neraskidivost kolajne kojom se vezasmo u cjelinu… prohujala je srebrena godišnjica trenutku u kojem izgovorismo „da, želim“… prohujala je tridesetogodišnjica zajedništva… tri desetljeća vjerovanja, povjerenja, poštivanja, suglasja…
Sklad su ponekad narušavale disonance sudbine… nismo dozvolili da pređu u svakidašnju jadikovku nad nepravdom koja i nije bila nepravda… bila je tek oluja ruža u kojoj smo znali pronaći ravnotežu između spokoja i nemira… u nesavršenoj zbilji ostvariti savršenstvo sna… zajedno smo palili vatre na obroncima tugovanja, grijali promrzle duše, pronalazili mir u srcima i sretni uranjali u stihiju svakodnevice… opraštali smo, opraštamo još uvijek i sebi i drugima… ne dozvoljavamo gorčini sjećanja da zamuti bistru vodu izvorišta ljepote…
Ljubav je uzvišena vladarica u našem biverzumu… ključarica riznice osjećanja… Vestalka nad ognjištem… lađarica galije na pučini zbilje i čuvarica hrama u kojem svetkujemo život…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 01.03.2018. u 11:00 sati.