Anatomija tuge...
Pogled se širi… razlijeva se lazur… pretače u puninu doživljaja… tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć... teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom... budi se tišina…
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Tvoje usne dio mene
ruke u klupu neznanja
zapletoše stvarnost u vir snova...
San je bio prepun urlika… vrištale su sjene u paklenom kotlu gorućeg sunca… pružala sam ruke u oganj… željela spriječiti spaljivanje ružnih uspomena… zadržati ih kao spomen vremenu u kojem osjetih svoju ranjivost… podsvjest je nemilosrdna… guta sjećanja… oćutih sukob sjećanja i zaborava… rat svjetova na bojišnici Jungove teorije… sanjala sam san u snu… arhetip… kolektivna nemoć je bjesnila u neprostoru tog začudnog pomaka vremena… iz vatre su izranjale slike… izdizale se u bezprostornost tmine i nestajale…
Na terasu preko usnulog cvijeća
u svom ljubičastom ogrtaču
se uspinje zora
zatvara snove
u sunčanu kutiju
prosipa svježinu
na umor naših zagrljaja.
Pored mene se smješi pjesnik…
Uronih u tišinu… osluškujem disanje istine… obgrlila me ljepota svitanja… zaokružila bezgraničje trenutka budnosti… podsvijest nije đavolje čudovište nego lumin koji tinja i brani od hvatanja u mrežu spletkaroša… nespretno baćenoj u prostornost života…
San je učilište... narativna poetika koja oplemenjuje zbilju… poslanje nutrine koje obrazuje um… vrisak duše koja se bori sa izazovima zla…
Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanje… dozvoli srcu da diše… šapnuo je pjesnik moj davni stih…
Sanjala sam ružan san… neka sjećanja su bolna…
Osvijetli ih… zavoli ih… nedozvoli podsvjesti da zavlada tvojim umom… rijeka zaborava odnosi boli… ostaju samo ožiljci kao sjećanja na vrijeme tihog umiranja…
Ožiljci, ti nježni čuvari svjesnosti oplemenjuju prohujalo vrijeme… ispisuju kronologiju događanja… iscrtavaju reljef nutarnje kozmogonije… iz tragova prohujale boli izranja nadahnuće…
Pretoči ga u štivo… napiši anatomiju tugaljivih uspomena… uokviri je u pamćenje i oprosti sebi zabludu…
Iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde... rađa se mladi dan... pogled se širi u nedogled svjetlozorja.
Dijana Jelčić
Jasna Marcelić... svjetlozorje nad moremOznake: odakle dolazi ljepota
|
