Nestvarno stvarni...
Već trideset godina vučem ovaj kofer sa sobom...U njemu je buket godina... djelići života... recenzije, osvrti o meni i mom pisanju... Kaštelanov i ovaj zadnji... Enesov...
Prinova poezije...
... U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti...
Riječ se ne može izgovoriti bez daha, govorili mi perzijski, kineski, indijski, grčki, latinski, arapski, hrvatski ili bilo koji svjetski jezik – riječ bez daha izgovoriti ne možemo. Dakle, dah je osnova govora, osnova života. Dah je razumljiv svim jezicima. Zato ptice i pjevaju samo dahom, njima je za pjesmu dah sasvim dovoljan.
Ali što ćemo s pjesnicima, s glumcima? Oni bez riječi nisu ništa. Velika je umjetnost kako pisati, kako govoriti, a da nam riječ ima vrijednost daha; jer svakim dahom mi smo u biti pupčanom vrpcom vezani za Sveizvor postojanja. Hoće li taj Izvor u nama biti čist ili ćemo ga mutiti svojim mislima, ovisi o nama samima. Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje. Međutim, malo je i čitatelja koji su dorasli takvim knjigama.
Svijetu je ugodna toplina sunca, draga mu je toplina ruke, ali mu toplinu ljudske riječi ništa zamijeniti ne može. Sve više ćutim da je samo za tu svrhu ljudima dah i stvoren. To opravdava i ova najnovija knjiga pjesnikinje Dijane Jelčić Nestvarno stvarni. Usklađena i nadahnuta Sveizvorom postojanja Dijana zapisuje:
... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.
Jeka je došla s visina,
razbila tišinu,
riječima nahranila
pustinju nadanja.
Nestvarno stvarni
pričamo ni o čemu
koje je sve.
Osjećam višestrukost
postojanja.
Doživljavam
pročišćenje nutrine.
Zagrljaj duše i materije,
zagrljaj svjetla i tmine –
to ljubav pjeva
blistavu odu zagrljaju.
Tvoj zagrljaj je
uskrsnuće,
sjene su nestale,
sunce je ostalo.
U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.
Zagrljena neprolaznom ljepotom svega što jest, Dijana je zaista izabrana od poezije da ćuti sudisajnost sa svima onima koji su ovaj dah udisali.
Večeras, u gluho noćno doba, kada u ovoj lijepoj knjižnici knjige ostanu same, imam osjećaj da će se sve one načas zavući u Dijaninu knjigu te ćuteći se i same pomalo nestvarno stvarne, čestitat će rođendan i pjesnikinji i njezinoj novoj knjizi – dobrodošloj prinovi poezije.
Enes Kišević
U Zagrebu, 6. listopada 2014.
Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?
Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
Oznake: Enes Kišević, nestvarno stvarni
|
