„Prvotno ‘ja jesam’, ne u smislu vlastitog Sebe, nego Drugih na način bezličnog Se. Iz ovoga naovamo i kao ovaj bivam ‘sebi’ prvotno ‘dan’. Tubitak [čovjek] je bezlično Se i ponajčešće ostaje on takvim.” „Kao bezlično Se već vazda živim pod nezamjetnim gospodstvom Drugoga.”
„Svatko je Drugi i nijedan on sam. Bezlično Se… je Nitko…“
„Sve izgleda kao pravo razumljeno, usvojeno i izrečeno a u osnovi ipak nije ili tako ne izgleda a u osnovi ipak jest.“ Heidegger
Bezlično Se je moranje. Tome nasuprot izrađuje se svjesna navlastitost – viša kvaliteta budnosti. Ona u svoj čin ulaže svu težinu svoje odlučnosti i energije, budizam govori o tome u usporedivim obratima. Dok jastvo bezličnog Se spava, tubitak navlastitog sopstva budan je prema sebi. Tko sam sebe istražuje u kontinuiranom bitku budnosti iz svoje situacije iznalazi što je za nj činiti.
ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 201. – 212., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983.)
Nad pejsažem trpkih sjećanja
usnulo sunce,
nad paklom gorkih uspomena
ushit ciničnog uma.
U fokusu zbilje izgaraju ideali
na lomačama iluzija.
Prisila na zaborav,
svjedočanstava oslikanih
u licu vatre,
u mirisu svetih smola,
u tinjajućem pepelu porijekla.
Kao mala Sunca,
čuvari nekropole sudbine
slave pobjedu
nad stihijom prolaznosti.
Iz srca quinte esencije,
iz ombulusa svijeta
izranja osmijeh kralja bez krune,
čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote,
igra tišine i sudbine.
Ćutim zagrljaj
stvarnog i nestvarnog,
tvoje ime ubrizgano u krvotok,
srce svladava maraton zbilje.
Hoće li srce preživjeti
sučeljavanje sa ciničnim umom?
Kralj pajaca skida masku,
budi usnulo sunce
i sa osmjehom u tužnom oku
uzdiže Nikin stijeg
na bojišnici mene i mene,
objavljuje pobjedu srca.