dinajina sjećanja

ponedjeljak, 06.11.2017.

Tu smo...




Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.


Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.

Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.


Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.

Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaptao si pokazujući mi dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje uklesano u kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest krša.

Na obali zelene rijeke je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.

Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.


Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.

Iz zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost u ovitku vremena. Ljepota pejsaža uokvirena prastarim krajolikom.

Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.


Rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma.

Dijana Jelčić




Oznake: Neretva, Hercegovina, sjećanja

- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2017.

Granatne jabuke...



Zemlja dobrih ljudi, dolina zelene rijeke i obronci prepuni šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.




Noć mladog mjeseca, šetamo obalom. Prisjećamo se... Rasli smo, podnosili sušu i puštali korijenje u dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim godinama. Izdržali smo, vjerovali u zapadno nebo i ljepotu sunoćavanja tuge. Trgaš šutnju Šimićevim šapatom.

Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veče javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...


Gorimo pjesmom, zbrajamo godine u nisku rubina i sladimo ovu jesen. Volim tvoju zrelost sličnu raspuklom šipku. Prepuna je mladosti zaustavljene u osmijehu i borama na tvom licu. I sretna sam što nam ruke stare uporedo, što na dlanovima nosimo zajednički prošle životne pute.

Dijana Jelčić




Oznake: A.B. Šimić, Neretva, šipak

- 06:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2017.

Dolina zelene rijeke...



Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana.





Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.

U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi…

Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima.






Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka...


Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji…

Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade…
Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj …

Dijana Jelčić


Oznake: Neretva, delta, more, poezija kapi.

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.03.2017.

Kao beskrajna rijeka...



Prostor i vrijeme, pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Einstein je o tome stvorio teoriju, a Salvatore Dali je nacrtao svoju viziju prostor- vrijeme. Rastopio je vrijeme u prostor.

Da je prostor oko mene zaobljen i da nastaje pokretom planeta na kojem sam rođena, je istina koju sam spoznala promatrajući horizont, onu liniju u kojoj se dodiruju nebo i more i jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga.

Dok sam spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju. Bio je to trenutak u kojem se zrcalila prošlost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Koračala sam pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako svakim novim korakom stvaram svoj prostor. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka. Nova misao... ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se titrajem oka spojili u spoznaju i postali dimenzija u kojoj trajem.






Dimenzija u kojoj trajem... To je ljubav. Sada. A bila je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježala iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla.

Iz ništa ne može nastati nešto. Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bijeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći, u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme. Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.

Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala. Začuh zvukove praznine.

Sjetih se Borgesovog stiha...

Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći
obalu Itake zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
J. L. Borges


... i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješčanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotaknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.

Na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grožđe. Oćutih okus nektara na usnama.

Da to je ljubav.

Dijana Jelčić






Mozak i treptaj oka

Oznake: mozak, prostor vrijeme, Neretva

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2017.

Kao ptice...




Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo svijest u labirint zrcala i odveo me u dolinu zelene rijeke da oćutim toplinu izvora. Pričao si o Modroj špilji u kojoj si osluškivao jecaje mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela dok sam u tvojim očima gledala ognjilo strasti.

Bili smo još stranci koji se susretaše samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati.
Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o sreći i ja u nutrini osjetih lepet krila. Govorio si jezikom dragog ti prijatelja.


Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.

Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.

Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.

U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.


Osjetih ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta vremenom.

U dolini smaragdne rijeke, na izvorištu arkadijske ljepote, na obroncima zemlje dobrih ljudi, među čokotima loze, na kršu tvoga djetinjstva zagrlismo tišinu, osluhnusmo jecaj vremena, dotaknusmo vječost.
Začuh bezglasje sreće, smijali se jecajem tišine, voljeli urlikom bezriječja.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene, oćutih žigosanje trenutka spoznaje, smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama, otkrih istinu u ekliptici nutarnjeg sunca, u rađanju na levantu i umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.

Naslutih vrtloženje zlatne spirale, oćutih zagrljaj svjetla i tmine, susret tebe i mene na obali rijeke nevraćanke, u plahom plamenu voštanice na žrtveniku našeg vremena,

Dijana Jelčić


Oznake: Danijel Dragojević, kao ptice, Neretva

- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2016.

Tamo naučih slušati tišinu...



Rodio se pitom na obali zelene rijeke
između kamenjara i močvare i kao da je u tom vrućem ljetnom danu
udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo,
sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag i sadi neprolaznost u zajedništvo.
Život otvoren do labirinta njegove osobnosti kojom on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Imam li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom skriva ljepotu svojih obala.
Poželjeh dotaknuti izvor. Nebo je bilo puno zvijezda,
a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca.
Voljeli smo vrijeme i lutali mlječnom stazom do Siriusa.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.
U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Zakoračih u rapsodiju jesenjih boja, osluhnuh pjesmu vilenjaka koji tonove snova preobražavaju u život,
napustih dolinu zelene rijeke noseći ljubav u svilenom zavežljaju duše.

U ljubičastim sutonima budimo nutarnjeg rapsoda. On nam jednostavnošču epskih pjesama pjeva o ljubavi.

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

U njegovom zagrljaju osjetih da je ljubav važnija od želje da budem voljena. Oslobodih se straha od njenog gubitka, oćutih njenu snagu u vrulji strasti, u ponornicama žudnji, u fontani čežnji.
Zasjala je u tamnim koridorima duše, zaiskrila kristalima srca i postala najvredniji dragulj koji posjedujem u riznici života.
Shvatih da ljubomora nije dio ljubavi koju osjećam, nego onaj njen dio koji ne osjećam u sebi.
Tražila sam ga, uzaludno tražila jer nisam zanala što tražim. U odeonu sna osluškivah baladu o tom djeliću ljubavi.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i sebe.
S vremenom je postajala nesigurnija zbog njegove ljubomore
i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe.
Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe,
a ona je je postala ljubomorna.

U takvom zagrljaju umiru kristali, biseri se mrve u tamni prah, ruže venu, mirisi guše, a zvukovi postaju urlici osamljenosti, pretvaraju se u tugaljivi izričaj nesretnog srca, postaju elegija nedosanjanim snovima.

Na delti čežnji, na mjestu gdje se grle želje i život, gdje rijeka vremena uranja u vječnost spoznah, ljubav je rapsodija boja, simfonija svjetlosti, sonata od snova, preludij sreće, himna slobodi. Događa se treptajima oka i otkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.

Ljubav je sretan trenutak postojanja,
kapljica vode u rijeci bez povratka,
nemirni val u oceanu snova,
zrnce pjeska kojim ispisujemo odu života,
pjena kojom skladamo Rhapsody of Love.

Dijana Jelčić




Oznake: Neretva, Hercegovina, močvara, tišina

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2016.

U tišini...




U romoru rijeke poezija kapi i tišine… prelamanje snovitosti u budnost… svanulo je rujansko jutro prepuno osmijeha… neopisiva slika obzora… svitanje živi utihom vremena… bez daška vjetra… u kovitlacu misli vidim puteve kojima ćemo koračati… iluzija pretočena u stvarnost… svijet je lijep… duša svijeta je uzdrhtala plamenom sna… razlila se zbiljom… osluškujem riječi izgovorene na početku priče… neka bude svjetlo… planet nezaustavljiv u svom vrtloženju svjedoći početak bez kraja…

Je li postojao početak ljepote?… gdje se dogodio zagrljaj čovjeka i svemira?... Što je bilo prije stvarnosti?...

Gomilaju se pitanja… odgovori se kriju u razuzdanoj želji za nestajanjem u nestvarnosti…
Stojimo na granici između istoka i zapada, iza nas most ka drugoj obali... tišinu razbijaju naši koraci po kaldrmi, a grad još spava...

Zaboravljam uključiti vanjska osjetila… zaustavljam protok zbilje… živim usplahirenost postojanja u obrisima divne iluzije…

Ti me budiš iz zanosa… vraćaš me u misaonost… početak ljepote je ovo ovdje i ovo sada… čujem odgovor u poeziji tišine… grliš me… ćutim virovitost univerzuma…

Zar je važno što je bilo prije?... odgovaraš mi pitanjem… Spuštamo se do rijeke.

Ne, ništa nije tako važno kao ovaj trenutak… ovaj titraj vremena… ovaj djelić vječnosti… ti, ja i smaragdna rijeka… i tišina…

Sanjaju li drugi ljudi ovo drhtavo jutro na obali rijeke nevraćanke?

Dijana Jelčić







Oznake: mostar, Neretva, san

- 08:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2016.

Darovan san...



napisano 08.08. 1988... njemu za rođendan... trenutak, kada se oluja ruža pretočila u poeziju ruža... a dolina zelene rijeke budi sjećanja...




Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba… uz tebe sanjam život… uz tebe živim ljubav…
Suprostavljaš mi se… život je ljubav… zgusnuli smo ljubav u trenutak… u tri sekunde zaustavljene u protočnosti pješčane ure… u vječnost ljepote… igramo se… odbrojavamo tzrna pepela u urni sjećanja… planet se vrtloži… kovitlaju se trenuci… odnose nas i vraćaju na početak… nebo nam se smiješi… grli nas baršunastim lazurom… zelena rijeka šumi zornicu svitanju ljepote… osluškujemo romor vjetra u krošnjama Lipa… ostali ste uvijek isti… promijenile su se iluzije… prividi su uvijek ljepši…

Nad rijekom se uzdiže magloviti oblak uspomena… iz kapi izranjaju krugovi u kojima ispisamo poeziju duša… dva srca zaigrana u vihoru svevremena… dogodio se susret, dogodila se ljubav… u fenomenologiji percepcije se prelamaju boje… pojavnosti začudnog spektra nepostojećeg na paleti svakodnevice… sunčani sjaj nutrine iz kojeg se rađaju leptiri u našim tijelima… hvala ti dječače, darovao si mi zaboravljene nemire… opet se smiješiš… nemiri se ne daruju… oni se događaju u vrtlogu svijeta… u kovitlanju planeta… u spiralnoj dinamici suprotnosti… u protoku vremena… Promatram odraz tvog lica u kapi kiše… osjećam uzburkanost u venama… još uvijek sam zanesena ovom čudesnom bliskosti… još uvijek živim sretna između dva praskozorja… još uvijek sam uzbuđena između dva sutona… još uvijek se radujem budućim događanjima… našim susretima u trenucima… smotani u klupko ljubavi mi postajemo čvorovi u tkivu vremena… kukičamo mrežu života u koju hvatamo lijepe uspomene… u razvalinama vječnosti ostavljamo osmijehe… znamenje sreće…





I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja… tih nježnih čuvara skoro nepodnošljive lakoće postojanja… tu se dogodio veliki prasak ljepote… tu je počeo svijet naših sanjarija… tu smo ispili prve kapi nektara iz kaleža vjerovanja… na nebu iznad svetog brda je zasjala svjetlost zlatne hostije i posvetila nas… tu sam uronila u raskoš tvoje prisnosti… izgubila se u dubini tvog nježnog pogleda…

Ipak si mi darovao san… hvala ti!

Odustaješ od sučeljavanja… i daruješ mi med sa usana…

Dijana Jelčić…

Oznake: Hercegovina, Neretva, san

- 09:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2015.

Iza misli...




Ulazim u svijet podsvjesti, u riznicu zatomljenih uspomena i vidim slike iz vremena prije pamćenja. Uranjam u svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog čina i osjećam ljubav na izvoru, tu osnovnu energiju svih drugih događanja. Osluškujem romor fotona i znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.

U djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić. Spavajući na krevetu od ruža sam čekala poljubac princa očiju boje sna. Njegove oči i snagu njegova pogleda nosih kao znamen, kao svjedočanstvo tvrdnje da voda dolazi iz zemlje. Panta rei, sve teče, a mi smo samo kapi u rijeci vremena. Njegove oči su titrale su u pamćenju kao Heraklitova istina.

Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim maštarijama i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u dugogodišnjem snu o dječaku očiju boje jantara. Bio je bezimen, bio je poeta moje snovitosti, vidjeh srcem odapet let ptice, oćutjeh snagu davnog zenita, poeziju vremena i vjetrom zapisano ime.


Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli breze i vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život je otvoren do labirinta osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještava ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonačnost sna.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U titrajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.

Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.

Dijana Jelčić

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4973
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6153

Oznake: podsvjest, Neretva, delta

- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>