dinajina sjećanja

subota, 20.05.2017.

Dolina zelene rijeke...



Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana.





Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.

U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi…

Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima.






Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka...


Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji…

Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade…
Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj …

Dijana Jelčić


Oznake: Neretva, delta, more, poezija kapi.

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2016.

Opatija sna...




Pogled je odlutao ka izvorištu svjetla… uzdigao me u bezgraničje želja… u bezvremeni svijet… među siluete svete tišine… u zagrljaj postojećih, ali netaknutih istina… u zaobljenost protege vjerovanja…

Vidjeh uskrsnuće prostora iz nevdljivih daljina… rađanje vremena iz vječnog konačišta zlatne hostije…
Oćutih vrtloženje tišine… vrenje u ciboriju muka… otvaranje vrata vječnosti… oživljavanje izmišljaja u izmišljaju… ponavljajuća ljepota ozrcaljena u slici jednog naglog ljeta… kolaž mnogobrojnih sudbina… zavodio si me… znam… zaveo si me divotom izmišljaja… toplinom odagnao hladnoću… dematerijalizirao svijet…

U opatiji sna titraju strune… tihuje simfonija kozmosa… na žrtveniku utjelovljenje iluzije razgranatog vremena… bljesak multi- verse… fikcija paralelnih svemira… preslika svih naših inkarnacija… vizija svih mjesta između jučer i sutra… između cvijetnih polja i nebeskih ravnica…

I vječno titrajuća misao sa početka priče... pitanje i odgovor...

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje... !





Ti i ja u peoziji kapi… u davno napisanim pjesmama… u osmijesima snovite stvarnosti… ti i ja i tu i tamo… u postojanosti nepostojeće istovremenosti… u zrcalnom sjaju nedosanjanog sna o kvantiziranju i teleportaciji… u putovanju kroz vrijeme i tvrdnje… ništa nije izračunjivo, a sve je moguće…

Ti i ja tragači za neizračunjivim mogućnostima… pustolovi beskrajnim nebom poetične znanosti… ti i ja bez predznaka mi… ti i ja sretni inkarnati u poeziji vode i opatiji sna...


Dijana Jelčić






tekst pjesme poezija kiše napisao Zdenko Jelčić

dvije slikemi darovala ˇ@Lastavica...


Oznake: Opatija, san, poezija kapi., poezija vode

- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>