Pogled je odlutao ka izvorištu svjetla… uzdigao me u bezgraničje želja… u bezvremeni svijet… među siluete svete tišine… u zagrljaj postojećih, ali netaknutih istina… u zaobljenost protege vjerovanja…
Vidjeh uskrsnuće prostora iz nevdljivih daljina… rađanje vremena iz vječnog konačišta zlatne hostije…
Oćutih vrtloženje tišine… vrenje u ciboriju muka… otvaranje vrata vječnosti… oživljavanje izmišljaja u izmišljaju… ponavljajuća ljepota ozrcaljena u slici jednog naglog ljeta… kolaž mnogobrojnih sudbina… zavodio si me… znam… zaveo si me divotom izmišljaja… toplinom odagnao hladnoću… dematerijalizirao svijet…
U opatiji sna titraju strune… tihuje simfonija kozmosa… na žrtveniku utjelovljenje iluzije razgranatog vremena… bljesak multi- verse… fikcija paralelnih svemira… preslika svih naših inkarnacija… vizija svih mjesta između jučer i sutra… između cvijetnih polja i nebeskih ravnica…
I vječno titrajuća misao sa početka priče... pitanje i odgovor...
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje... !
Ti i ja u peoziji kapi… u davno napisanim pjesmama… u osmijesima snovite stvarnosti… ti i ja i tu i tamo… u postojanosti nepostojeće istovremenosti… u zrcalnom sjaju nedosanjanog sna o kvantiziranju i teleportaciji… u putovanju kroz vrijeme i tvrdnje… ništa nije izračunjivo, a sve je moguće…
Ti i ja tragači za neizračunjivim mogućnostima… pustolovi beskrajnim nebom poetične znanosti… ti i ja bez predznaka mi… ti i ja sretni inkarnati u poeziji vode i opatiji sna...
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode
Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.
Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana
Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.
Zdenko Jelčić
Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se, tvrdi nam današnja znanost. Ispitivanjem kristala vode, znanstvenci su zaključili da kristali vode mjenjaju svoj oblik pri "slušanju" glazbe.
Pri jednom od eksperimenata je primjećeno da Bethoven- ova 9- ta. simfonija navodi kristale vode da se oblikuju u jedinstveni devetokraki kristal.
Kako voda zna da je to bila baš 9- ta simfonija?
Voda sama zatvara krug svog postojanja, iz mora odlazi u oblake, iz oblaka kao suze neba kaplje u rijeke, iz rijeka se vraća čovjeku, a iz čovjeka odlazi ponovo u rijeke, oceane, oblake. Protiće nezaustavljiva između prepreka na putu. Bat tuđih koraka je ne može smrskati, niti je bodež može probosti. Najmoćniji mač na svijetu ne može ostaviti ožiljka na njoj.
Čovjek izrasata u plodnoj vodi, u njoj oživi, u njoj se razvija do trenutka ulaska u svijet svijetlosti i zraka. Voda je energija, živo biće, jedinka na nivou molekule, energija koja mijenja svoje oblike, ali nikada ne nestaje. Voda osjeća, razumije, pamti. Prolaskom kroz čovjeka, ponovo se vraća u prirodu, susreće sa drugim molekulama pa tako širi i izmejnjuje podatke zapamćene u vremenu kada je bila u čovjeku.
Ovo je moje slobodno razmišljanje o memoriji vode. Tako si objašnjavam kako voda pamti tonove, kako sazna i osjeti, čuje 7 ili 9- tu Bethovenov- u simfoniju. Kasnije ih ponovo prepozna i razlikuje te po njihovom ritmu i tonovima svoje kristale oblikuje u sedmero ili devetokraki kristal.
Tek kada nastane suša, kada ožednimo osjetimo njenu važnost. Kada kiše ne prestaju, kada se rijeke razliju tada osjetimo njenu moć.
Voda pamti i naša duševna stanja, osjeća ono što mi osjećamo pri slušanju glazbe. Iskoristimo ta nova saznanja. Poslušajmo glazbu koja u nama budi ljepotu i lakoću postojanja, probudimo uspavane kristaliće vode u sebi.
Osjetimo njeno djelovanje, to je jedan od oblika samoizlječenja, voda je život.