Darovan san...
napisano 08.08. 1988... njemu za rođendan... trenutak, kada se oluja ruža pretočila u poeziju ruža... a dolina zelene rijeke budi sjećanja...
Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba… uz tebe sanjam život… uz tebe živim ljubav…
Suprostavljaš mi se… život je ljubav… zgusnuli smo ljubav u trenutak… u tri sekunde zaustavljene u protočnosti pješčane ure… u vječnost ljepote… igramo se… odbrojavamo tzrna pepela u urni sjećanja… planet se vrtloži… kovitlaju se trenuci… odnose nas i vraćaju na početak… nebo nam se smiješi… grli nas baršunastim lazurom… zelena rijeka šumi zornicu svitanju ljepote… osluškujemo romor vjetra u krošnjama Lipa… ostali ste uvijek isti… promijenile su se iluzije… prividi su uvijek ljepši…
Nad rijekom se uzdiže magloviti oblak uspomena… iz kapi izranjaju krugovi u kojima ispisamo poeziju duša… dva srca zaigrana u vihoru svevremena… dogodio se susret, dogodila se ljubav… u fenomenologiji percepcije se prelamaju boje… pojavnosti začudnog spektra nepostojećeg na paleti svakodnevice… sunčani sjaj nutrine iz kojeg se rađaju leptiri u našim tijelima… hvala ti dječače, darovao si mi zaboravljene nemire… opet se smiješiš… nemiri se ne daruju… oni se događaju u vrtlogu svijeta… u kovitlanju planeta… u spiralnoj dinamici suprotnosti… u protoku vremena… Promatram odraz tvog lica u kapi kiše… osjećam uzburkanost u venama… još uvijek sam zanesena ovom čudesnom bliskosti… još uvijek živim sretna između dva praskozorja… još uvijek sam uzbuđena između dva sutona… još uvijek se radujem budućim događanjima… našim susretima u trenucima… smotani u klupko ljubavi mi postajemo čvorovi u tkivu vremena… kukičamo mrežu života u koju hvatamo lijepe uspomene… u razvalinama vječnosti ostavljamo osmijehe… znamenje sreće…
I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja… tih nježnih čuvara skoro nepodnošljive lakoće postojanja… tu se dogodio veliki prasak ljepote… tu je počeo svijet naših sanjarija… tu smo ispili prve kapi nektara iz kaleža vjerovanja… na nebu iznad svetog brda je zasjala svjetlost zlatne hostije i posvetila nas… tu sam uronila u raskoš tvoje prisnosti… izgubila se u dubini tvog nježnog pogleda…
Ipak si mi darovao san… hvala ti!
Odustaješ od sučeljavanja… i daruješ mi med sa usana…
Dijana Jelčić…
Oznake: Hercegovina, Neretva, san
|
