Prostor i vrijeme, pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Einstein je o tome stvorio teoriju, a Salvatore Dali je nacrtao svoju viziju prostor- vrijeme. Rastopio je vrijeme u prostor.
Da je prostor oko mene zaobljen i da nastaje pokretom planeta na kojem sam rođena, je istina koju sam spoznala promatrajući horizont, onu liniju u kojoj se dodiruju nebo i more i jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga.
Dok sam spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju. Bio je to trenutak u kojem se zrcalila prošlost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Koračala sam pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako svakim novim korakom stvaram svoj prostor. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka. Nova misao... ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se titrajem oka spojili u spoznaju i postali dimenzija u kojoj trajem.
Dimenzija u kojoj trajem... To je ljubav. Sada. A bila je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježala iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla.
Iz ništa ne može nastati nešto. Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bijeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.
Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći, u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme. Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.
Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala. Začuh zvukove praznine.
Sjetih se Borgesovog stiha...
Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći
obalu Itake zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
J. L. Borges
... i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.
Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješčanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotaknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.
Na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grožđe. Oćutih okus nektara na usnama.