U tišini...
U romoru rijeke poezija kapi i tišine… prelamanje snovitosti u budnost… svanulo je rujansko jutro prepuno osmijeha… neopisiva slika obzora… svitanje živi utihom vremena… bez daška vjetra… u kovitlacu misli vidim puteve kojima ćemo koračati… iluzija pretočena u stvarnost… svijet je lijep… duša svijeta je uzdrhtala plamenom sna… razlila se zbiljom… osluškujem riječi izgovorene na početku priče… neka bude svjetlo… planet nezaustavljiv u svom vrtloženju svjedoći početak bez kraja…
Je li postojao početak ljepote?… gdje se dogodio zagrljaj čovjeka i svemira?... Što je bilo prije stvarnosti?...
Gomilaju se pitanja… odgovori se kriju u razuzdanoj želji za nestajanjem u nestvarnosti…
Stojimo na granici između istoka i zapada, iza nas most ka drugoj obali... tišinu razbijaju naši koraci po kaldrmi, a grad još spava...
Zaboravljam uključiti vanjska osjetila… zaustavljam protok zbilje… živim usplahirenost postojanja u obrisima divne iluzije…
Ti me budiš iz zanosa… vraćaš me u misaonost… početak ljepote je ovo ovdje i ovo sada… čujem odgovor u poeziji tišine… grliš me… ćutim virovitost univerzuma…
Zar je važno što je bilo prije?... odgovaraš mi pitanjem… Spuštamo se do rijeke.
Ne, ništa nije tako važno kao ovaj trenutak… ovaj titraj vremena… ovaj djelić vječnosti… ti, ja i smaragdna rijeka… i tišina…
Sanjaju li drugi ljudi ovo drhtavo jutro na obali rijeke nevraćanke?
Dijana Jelčić
Oznake: mostar, Neretva, san
|
