dinajina sjećanja

utorak, 04.10.2016.

Tamo naučih slušati tišinu...



Rodio se pitom na obali zelene rijeke
između kamenjara i močvare i kao da je u tom vrućem ljetnom danu
udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo,
sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag i sadi neprolaznost u zajedništvo.
Život otvoren do labirinta njegove osobnosti kojom on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Imam li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom skriva ljepotu svojih obala.
Poželjeh dotaknuti izvor. Nebo je bilo puno zvijezda,
a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca.
Voljeli smo vrijeme i lutali mlječnom stazom do Siriusa.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.
U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Zakoračih u rapsodiju jesenjih boja, osluhnuh pjesmu vilenjaka koji tonove snova preobražavaju u život,
napustih dolinu zelene rijeke noseći ljubav u svilenom zavežljaju duše.

U ljubičastim sutonima budimo nutarnjeg rapsoda. On nam jednostavnošču epskih pjesama pjeva o ljubavi.

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

U njegovom zagrljaju osjetih da je ljubav važnija od želje da budem voljena. Oslobodih se straha od njenog gubitka, oćutih njenu snagu u vrulji strasti, u ponornicama žudnji, u fontani čežnji.
Zasjala je u tamnim koridorima duše, zaiskrila kristalima srca i postala najvredniji dragulj koji posjedujem u riznici života.
Shvatih da ljubomora nije dio ljubavi koju osjećam, nego onaj njen dio koji ne osjećam u sebi.
Tražila sam ga, uzaludno tražila jer nisam zanala što tražim. U odeonu sna osluškivah baladu o tom djeliću ljubavi.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i sebe.
S vremenom je postajala nesigurnija zbog njegove ljubomore
i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe.
Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe,
a ona je je postala ljubomorna.

U takvom zagrljaju umiru kristali, biseri se mrve u tamni prah, ruže venu, mirisi guše, a zvukovi postaju urlici osamljenosti, pretvaraju se u tugaljivi izričaj nesretnog srca, postaju elegija nedosanjanim snovima.

Na delti čežnji, na mjestu gdje se grle želje i život, gdje rijeka vremena uranja u vječnost spoznah, ljubav je rapsodija boja, simfonija svjetlosti, sonata od snova, preludij sreće, himna slobodi. Događa se treptajima oka i otkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.

Ljubav je sretan trenutak postojanja,
kapljica vode u rijeci bez povratka,
nemirni val u oceanu snova,
zrnce pjeska kojim ispisujemo odu života,
pjena kojom skladamo Rhapsody of Love.

Dijana Jelčić




Oznake: Neretva, Hercegovina, močvara, tišina

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.09.2016.

Povratak...




Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje.

Tamo ćemo
na obali spokoja i sreće
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavog sna.





Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… u obilje uspomena utkanih u pamćenje… u hitrovitost vremena na obroncima sjećanja…

Sjećam se… vrti se film kao san, film kao glazba, film kao beskraj utopljen u suzu radosnicu na licu trenutka… vrtoglavi osjećaj čarobnosti se razlijeva… slijeva u prostornost nedogađanja… u ovo tromo nedeljno poslijepodne… u kreaciju neplanirane iluzije… u odraz stvarnosti koja postaje preslika one prohujale…

Kao u pejsažu sna krećem se mjesečarskom sigurnošću… uprizorujem vizije u titrajuće strune neprolaznosti… zaustavljam slike… kucam na vrata prizora odigranih na sceni prošlosti… osjećam probijanje kroz opnu zaborava… ulazim u najtajnije kutke uma… ćutim bujanje podneblja percepcije… uzletanje ptica u perivoju svijesti… kupanje u jezeru… u bistroj vodi iznad izvora Krupe… rijeke dvosmjernice… izmjenu plime i oseke osjećanja... dodiruju me lopoči… cvjetovi iznikli iz dubina te ljepote… izlazim na stazu ka djevičanskoj šumi… koračam među siluteama lahorastih breza… dodiruje me svitanje… i tvoj osmijeh…

Koračamo rame uz rame ka staništu ljepote… otkrivaš mi tajne svoga sna… u svitku metafora otkrivam magiju tvoga izričaja… znakovlje puteva kroz panoramu tvoje misaonosti… razotkrivaš mi sebe iz sebe… sjećam se dubine tvog pogleda u kojem vidjeh početak zajedničkog sna…

Da, povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… a bili smo na izvorištu vječnosti… u iluziji božanske istine… u okrilju neizrecivosti mi tihujemo stvarnost… u odlascima i dolascima u dolinu zelene rijeke uokvirujemo besmisao u smisao…

Koračamo rame uz rame sudbinskim putevima… ti u tebi… ja u sebi… a zajedno u prisnoj bliskosti osjećamo nedjeljivost cijeline koju, korak po korak, zaobljujemo u život…


Dijana Jelčić





Oznake: močvara, dolina Neretve, delta

- 08:28 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>