dinajina sjećanja

nedjelja, 25.06.2017.

Poezija uspomena...



''Što je poezija?

Poezija je nebo potamnjelo od selidbe divljih gusaka.
Poezija je praćenje putanja ograničenog zvuka.
Poezija je lutkarska predstava u kojoj astronauti i gnjurci pričaju o šestom čulu i četvrtoj dimenziji.
Poezija je odjek što zove sijenku da zaigraju.
Poezija je dnevnik vodene životinje koja živi na kopnu a želi da poleti.
Poezija je prikazivanje jednog klatna povezanog sa drugim i to nevidljivim klatnima u njemu i izvan njega..
Poezija je glazba za igru istovremeno u taktu najluđih plesova i najozbiljnijih, najdostojanstvenijih pogrebnih marševa.
Poezija je tiskarski nacrt za abecedu zabave, mržnje, ljubavi, smrti.
Poezija je kroćenje paradoksa zemlje, koja odgaja život, a zatim ga je sahranjuje.
Poezija je otvaranje i zatvaranje vrata, dok se onima koji zaviriju prepušta, da nagađaju ono što su vidjeli u treptaju.
Poezija je nabrajanje ptica, pčela, dojenčadi, leptira, buba, dječurlije, babaroga, dvonožaca što se veru uz zastrašujuće kule.
Poezija je uspostavljanje metafizičkih veza između bijelih leptirovih krila i komadića iscjepkanih ljubavnih pisama.
Poezija je postizanje sinteze između zumbula i biskvita.
Poezija je mistična, senzorska matematike vatre, dimnjaka, krafne, ljubičica, ljudi i purpurnih zalaska sunca.
Poezija je hvatanje slika, napjeva ili talenta u smišljenu prizmu riječi.''

Carl Sandberg






U iskazivosti pamćenja
sve što se zbilo
još uvijek se događa.

Romor zelene rijeke,
poezija kapi,
tišina utjelovljena
u odaji ogleda i odjeka.

U fanfarama tek načetog ljeta
ushit sunca,
u srcu ljubav,
nutarnja svjetlost
odaje tajnu postojanja.

Na vratima vječnosti,
između jučer i sutra
krajolik ka širini svijeta,
okno vremena,
pjesma trenutka se čuje,
tajac beskraja
i nadahnuće daljina

Privid, oživjela iluzija,
pobjeda gravitacije,
levitiramo ka suncu,
ka apsolutu.

U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
triptih nutrine.

U srcima poezija uspomena,
želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine,
uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku
svemira.

Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
moć uma.

Poezija dolazećeg vremena su još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nepostojeće boje,
čujnost tišine,
muk spiralne dinamike
vrtlog vretenice univerzuma,
naslućujući život,
osjećanje osjećaja ljubav.


Dijana Jelčić




Korijen riječi poezija je grčka riječ poiesis, stvaranje, autopoiesis, samostvaralaštvo... srž umijeća umjetnosti... srž života... samo organizacija nutrine... suživot ćelija... Esherova grafika... lijeva ruka crta desnu... poeziju evolucije je Umberto Maturana opisao u svojoj knjizi "Drvo spoznaje"...

je li poezija stvorila svijet i nas u njemu?



Oznake: poiesis, autopoiesis, poezija evolucije, poezija uspomena

- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2017.

svjedoci ljepote





Sjećam se mirisa tek ispečenog kruha.
Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
najavljuje povratak kolone odsutnih.

Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka.

Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

Nježna je točnost pamćenja.




Divili smo se ljubičicama u snijegu,
osluškivali tišinu tek procvalih trešanja,
žubor rijeke nevraćanke,
vječnost skrivenu u trenutku.

U kapljici Heraklitove istine,
u igri neba i oceana.
u mnoštvu kotrljajućih trenutaka promatram ljubav.

Voljeli smo otvorena srca, nepatvorene duše,
živjeli smo nebranjeni u mjehuriću sapunice
ljubili ideje, iskričave zvjezde Platonova neba.

Neprimjećujući obruč Merkurova svijeta,
neosjećajući njegovu moć.

A onda napustismo san.

Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.

U snovitosti, prisutni tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja, .
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani poezijom oceana
.

Šaputali smo bezjezičjem tišine,
a naši razgovori, naše bdijenje među riječima
je bilo ljepše od govora slušanih na obroncima svijesti.

Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe
u slijevanju nemogućeg u moguće, .
u nevinoj istini neodrastajućeg djeteta.
u odori anđela koji sanja život.
u tišini snijega nad kojom tihuju zvijezde
u mirisu tek procvalih ljubičica
u proljeću života.

Ostalo je u srcu, zauvijek.

Dijana Jelčić




fotografije... 40 godina mature, ljubičice u snijegu i procvale darovala mi @Lastavica


Oznake: sjećanje, poezija uspomena, proljeće

- 08:48 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>