Sjećam se mirisa tek ispečenog kruha.
Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka.
Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Divili smo se ljubičicama u snijegu,
osluškivali tišinu tek procvalih trešanja,
žubor rijeke nevraćanke,
vječnost skrivenu u trenutku.
U kapljici Heraklitove istine,
u igri neba i oceana.
u mnoštvu kotrljajućih trenutaka promatram ljubav.
Voljeli smo otvorena srca, nepatvorene duše,
živjeli smo nebranjeni u mjehuriću sapunice
ljubili ideje, iskričave zvjezde Platonova neba.
Neprimjećujući obruč Merkurova svijeta,
neosjećajući njegovu moć.
A onda napustismo san.
Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.
U snovitosti, prisutni tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja, .
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani poezijom oceana.
Šaputali smo bezjezičjem tišine,
a naši razgovori, naše bdijenje među riječima
je bilo ljepše od govora slušanih na obroncima svijesti.
Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe
u slijevanju nemogućeg u moguće, .
u nevinoj istini neodrastajućeg djeteta.
u odori anđela koji sanja život.
u tišini snijega nad kojom tihuju zvijezde
u mirisu tek procvalih ljubičica
u proljeću života.
Ostalo je u srcu, zauvijek.
Dijana Jelčić
fotografije... 40 godina mature, ljubičice u snijegu i procvale darovala mi @Lastavica