Čarolija vremena...
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević
Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, nebo plače kristalima sna, ponekad bijelim suzama duše univerzuma. Jedino ruže u mom vrtu mirišu uvijek istim mirisom, mirisom vremena, mirisom ljubavi. Zaustavih vrtlog sjećanja i trenutak pređe u čaroliju buđenja u zimskom snu. Osjetih čaroliju zime u zraku, pupoljci se otvoriše u beskrajno bijelo more, a vjetar donese miris ljubavi.
Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Poručuje mi, kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni . Slike davno zaboravljene oživješe u ovoj čudesnoj zimskoj čaroliji sjećanja i bijelih ruža.
Trenutci iz prošlih zima su zauvjek ocrtani snjegovima, pahuljicama vjerovanja, kristalima na laticama ruža i svjedoče snagu proteklog vremena, svjedoče čaroliju vječnog rađanja.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da budem čuvarica zimskoga sna, da uđem u jedrenjak koji će me nositi beskrajnom pučinom ove božićne bajke koju nesvijesno živim od početka vremena.
Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, tek pahuljica u oluji ove zimske idile u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti, ja sam bijela zvijezdica na latici božićne ruže, kristalna ogrlica oko njenog vrata, dio zimske čarolije u ovom čudesnom vrtu koji se širi pred oknima moje duše.
U ovom trenutku spoznaje u meni se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe, u oluji zimskih ruža osjećam, sve se ponavlja, pa iako se sve naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je pozornica života, čarobna građevina izrasla iz sna i postala čuvarica čarolije moga drevnog sna.
Veliki stvoritelj te čarolije je Proustovo VRIJEME pisano velikim slovima. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uranjam u oluju ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da živim čaroliju, da sam čuvarica bajke o rađanju ljubavi.
Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz bajke o oluji bijelih ruža, šapućem mu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju samo lijepa sijećanja.
Zatvorih vrijeme u srce. Tu ga osjećam svakim odkucajem, osjećam ga olujom pahuljica bijelih nebeskih cvijetova i čarolijom božićne bajke u kojoj sretoh čuvaricu čarolije vremena.
"Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."
Prohujalo je vrijeme, zima, proljeće, ljeto. Ljubav je u nama i oko nas rasla čarolijom vremana i presvlačila svoje odore. Bila je jesen kada smo stigli na trga cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.
"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.
"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati riječima Giordana Bruna,
"Pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja"
"Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući
"Ne kvari trenutak"
"Želim ga popraviti"
"Morgana je postojala, Diana je bila samo san"
"Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa." rekoh mu prkosno
"Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana."
"To mi se više sviđa"
Dva bijela goluba su sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa da vidim anđele iz mojih djetinjih snova i da čujem njihov glas koji nas poziva u novi san. Sjetiih se ljubičastog pisma.
"Koliko puteva još moramo proći do poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "
Odgovor na to pismo je bio, sanjaj ljubičasto, odrasti, sazrij u ljubavi, živi ljubav, ali nemoj nikada izgubiti dijete u sebi. I
Počela sam sanjati ljubičasti san i živjeti ljubav.
Dijana Jelčić...
Djelić teksta iz zbirke priča...Umijeće vremena... Čarolija vremena Oznake: umijeće vremena, ljubičasti san
|
