Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku
Zdenko Jelčić
Bilo je kišno subotnje veče. U ulici heroja, 13, veljače 1986, na broju trinaest je bilo slavlje. Atelje slikara, u kojem se u to vrijeme sastajala avangarda grada, je bio pun dima i mirisa vina. Ušla sam tiho u polutamu tražeći poznata lica. Žamor i smjeh, veselo dobacivanje me podsjeti na studentske dane. Domaćin me je primjetio prvi. Čestitala sam mu rođendan i predala poklon, paletu uljanih boja koju je trebao da bi svoje misli prenosio na platno. Poredane po zidovima su visile njegove zadnje slike.
Iz jednog okvira mi se smješio klaun i luda u meni mu odvrati osmjehom. Stala sam pred sliku promatrajući lice koje mi je u jednom jedinom trenu ispričalo cijeli svoj život. Ne znam koliko dugo sam stajala pred tim uljem zanesena snagom i skladom boja.
Istovremeno se iznad bezdana samoće se vrtložio bizarni zaplet nedosanjanog sna, kovitlale siluete zatomljenih osjećaja. Tragale su za izvorištem ljepote. Ludovale su maske nasmiješenih klaunova, nestajale u izgubljenosti, u ispreplitanju sna i zbilje. Nitko nije umirao od ljubavi, a svi su bili u beznadežnoj potrazi za njom.
Na zaslonu svijesti sam promatrala tu igru svjetla i sjene ne sudjelujući u njoj. Bila sam omamljena i izgubljena u razvalini samotne istine. Slićno Vladimiru i Estragonu sam čekala Godota, nedolazeći izmišljaj na obroncima stvarnosti. U vremenu razigranih razlika, postojećeg i nepostojećeg, stvarnog i nestvarnog misaono sam uranjala u metafiziku uma, bježala od emotivnog obračuna sa samom sobom. Ne dozvoli da ti bezdan utvrati pogled, sjetih se Nietzscheove misli. Zatvorih oči.
I onda smo se, u zavjetrini zbilje, na hridi ogoljele istine, u ateljeu slikara susreli On i Ja. Dogodio se zaokret, sumanuto vrtloženje vremena, nestanak čemernog tugovanja za nečim čega nije ni bilo.
Mahnitali smo… hvatali kapi kiše, na trgu cvijeća ih darivali slučajnim prolaznicima … smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima… Poslije poludjelog dana uranjali u smiraj lazurne noći, suze neba su se pretakale u zvijezdani prah, ludovali smo nazaustavljivim izljevima sreće.
Odrasli mi još uvijek gubimo odraslost u zrelosti djetinjeg veselja, kao u doba prvih susreta, uz naklon razigranog pajaca, on s neba skida zvijezde i kiti mi kosu, omata me riječima otrgnutim iz davno pročitanih kozmogonija, zapliće me u nevidljivu, ali postojeću, mrežu drevnih privida.
Iz kutova nutarnjeg svemira izranjaju sjećanja, ona bezimena događanja u kojima postojasmo srcem, oni iskonski trenuci u kojima je nestajala nepotrebna ponositost, gubio se užas groznica jutarnjih samoća i rađala prisnost.
Vraćaju se odbačena trajanja u traganju za izvorištem ljepote… ona besmislena očekivanja bez čekanja, bez samostvarajućih boli koje kradu san.
Čekanje je ružna riječ… tvrdila sam… Ne želim čekati, govorio si… odbacili smo to stanje duševnog mirovanja, izbrisali tu riječ iz vokabulara trajanja.
Više nismo čekali… tragali smo za savršenstvom zbilje… ti u poeziji suza, ja u oluji ruža… odbaćena riječ se slila u bezglasni stih davno pročitane pjesme…
Čekaj me i onda kada nitko ne čeka više… da, pjesnik je znao, a mi smo, u šutnji vremena, znali dočekati vrijeme mahnitanja u dvoje…
Promatrala sam most uzdaha. Tonovi rodno venecijano otvoriše vrata srca. Kišni vjetar je uranjao u krošnju klijetki. Ječala sam pod udarcima boli. Bilo je to vrijeme zatomljavanja istine. Tražila sam uzroke boli u izmišljaju nekog nesanjanog sna. Imala sam neizgovorene riječi i doline suza na usnama, sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama.
Nad ugašenim kraterom žudnji, u odaji ogledala i odjeka slušah ključanje pitanja.
Imam li još uvijek kovčežić s milion rumenih velova za tebe? upitah se stihom ne znajući tko je tajanstveni sugovornik moje samoće. Davala bih ti jedan po jedan ili tisuću po tisuću, žaleći što ih nemam dovoljno. Sanjajući o putu do puteva koji se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova, koliko svjetlosnih milja, koliko još godina, koliko dana do susreta na rondou sna?
Tišinu je doticala glazba veselih svirača na trgu punom golubova. Stao si pored mene na obali velike vode, tvoje lice se zrcalilo u kristalima suncem obasjane pučine. A onda smo sjedili na terasi ispred crkve svetoga Marka i filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled.
"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio si dodirujući mi dlanove.
"Da bismo razumjeli Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj, u modernoj psihijatriji, poznati fenomen deja vu, već viđeno."
“No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku, upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav." odgovorih ti zanesena.
To je bilo popodne mog novog buđenja, uz tebe sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula ponovo glas ljubavi i počela sanjati ljubičasti san.
Pitam se u snu i između dva sna je li moguće utjecati na sudbinu, je li joj moguće promijeniti smijer?
Vrijeme ljepote traje već godinama. Ljepotu su ponekad zatamnili strahovi, mirise ljubičastog cvijeća zamjenili mirisi lijekova, tonove ronda Veneciana zvuci requiema, ali ništa nije uspjelo ubiti trenutke ljubavi.
Oči pamte, oči umiru zadnje, oči su zrcalo duše, u očima se ogleda ljepota srca. Tvoje oči su bile i ostale preslika sna koji zajedno sanjamo, u njima se oslikavaju putevi kojima smo zajedno koračali, u njima naslućujem puteve koji stoje ispred nas. Sve one šarene velove koje sam ti darivala sam skidala sa duše koja se pred tobom razotrivala u svom vjerovanju u ljubav. Zaustavio si kišni vjetar koji se probijao kroz okna srca i pokušavao ugasiti lumin na oltaru sreće. U tvom zagrljaju pronađoh toplinu gnjezda koje je razorila oluja ruža, sa tvojih usana ispih nektar strasti i dozvolih životu da odjene odoru vječnosti.
