Galebov let...
Galeb kruži nad pučinom jave, ptica klikće odu novom svitanju, poziva me na mjesto događanja ljepote. Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine, nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom. Teatar u teatru zatomljenih osjećanja, tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama, vrisak iznjedren iz pijanstva čula, gromoglasni odgovor sudbine, poricanje života u vječnoj sanjariji o poetičnoj zbilji…
Posuđena Čehovljeva žudnja u letu galeba Jonathana, nagost duša u koridorima zamršenih sudbina. Tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine i smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem. Na Freudovom kauču ljepotica privida razotkrivena u njenoj tuzi, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli, njenu nemoć da udahne, iz neke druge ljubavne priče, dolutalu požudu…
Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača. Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida, poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije koja nije život…
Osjetih buđenje iz zanosnog nepostojanja u vremenu, povratak u zbilju iza koje se nazire san. Začudnost u neprisutnosti žrtve. Ubojica u svom ludilu ubija viziju slobode. Doživljaj kvantizacije tjelesnosti, nestajanje staničja u lahoru sudbine bez čekanja na ispisani kraj nekog tek započetog romana. Poetika nedovršene igre svijesti i podsvjesti, preljub utkan u žudnju za letom ptice, a oproštaj prepun lažnih suza i jecaja taštinom ranjenog osrčja. Hipokrizija izronjena iz ovisnosti neljubljenoj stvarnosti, prastara romansa kao svjedočanstvo prevrtljivosti osjećanja, njihova neprisutnost u postojanosti i pucanj, nevidljivo samoubojstvo na jezeru prepunom galebova… tišina…
Kraj bez vidljivog kraja…
A katarza se ipak događala u samom sudjelovanju u onome što se događa na sceni, u doživljaju slobodnog leta ptica, u slijedu etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, svih revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka. Prepoznatljivost klasika u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja, u odlasku u nepoznato, u novo, u drugačije postojanje...
Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. U prozirnoj tišini vremena vidjeh kako Venera uranja u zviježđe Vage… Bljesak zbilje u iluziji iscrtanoj na zaslonu svijesti. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu.
Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju.
Dijana Jelčić
Oznake: Čehov, Galeb, zbilja, san
|
