dinajina sjećanja

srijeda, 06.04.2016.

Pitam te...







Bio je san, mali predah,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre i utroba velike ribe,
a onda budnost.

Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi kradem sreću.

Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
onaj van vremena.

Lišila me neizvješća,
nepojmljivosti prisnosti
darovala mi ljepotu bliskosti.

Snovi su tek odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti, opijum za nesretne.

Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura nutrine ?

Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija,
bezmirisan obris,
praznina iza okna tišine,
nedohvatan s one strane suhozida.

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe velike ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao ikonu iscrtanu u mom irisu.

Pitam te… gdje se dogodio naš susret… na planetu sreće?… na obodu sunčane putanje?… u mirnoći iza trajanja?… u tišini Tihina carstva?...
Susret?... pitaš me zagonetno… mi se nikada nismo susreli… mi smo se jednostavno rodili… mi smo simbioti vječnosti…


Dijana Jelčić


slika... Yuiriy Sivrin

Oznake: san, zbilja, simbiot

- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>