dinajina sjećanja

četvrtak, 16.03.2017.

Karusel zbilje... U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti, nebo puno zvjezdanog praha, odraz nastajućih ideja, rađanje nadahnuća. Privid kozmogonije i pitanja. Je li sunčani vjetar stvorio svijet, kako je nastala stvarnost i jesmo li došli sa zvijezda? Lutam vizijom vremena, vrtložim se u osjećajnom kaosu. U misaonom labirintu me dotiču omamljujući mirisi nepoznatog. Slutim daljine dubinskih tajni, šum oceana sna i romor valova u fjordovima misaonog režnja. Čujem nietzscheanski znak zaustavljanja pred bezdanom ništavila. Zastajem. Iza mene ostade moreuz izgubljenih nadanja. Ispred mene izranja utjelovljena utopija. Stigla sam na odmorište za umorno srce. Na zaslonu svjesti zapis početka i kraja lutanja i trag stopa u pijesku vremena. Zamišljam Platonovo nebo prepuno ideja koje nas oslobađaju od sužanjstva opsjenama. Mjesec se smiješi osmijehom raskrinkanog prevaranta… priznaje mi uzaludnost njegova tajanstvenog poziva na lutanje plavim daljinama. Priznajem sebi i vama… Divno je promatrati mjesec i zvijezde iz karusela zbilje… tu su šapati, tišina, milovanja, zagrljaji i poljupci svjedočanstva ovozemaljske ljubavi… Dijana Jelčić Oznake: mjesec, zvjezde, zemlja, zbilja

utorak, 03.05.2016.

Ipak, kreće se... Vjerovala sam, da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, urezati naša imena u koru vremena, putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada. Eppur si muove, na samrtnoj postelji šapnu Galileo. Da, zemlja se kreće oko sebe i oko sunca, s njom putujemo kroz svjetlo i tminu, kroz godišnja doba, kroz vječnost. Zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog, prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti. Vidim te, došao si s buketom svjetlosti u rukama, noć se uvlačila u sobu, širila svoje meke dlanove odjevala prostor odorom tajanstvene prisnosti. Na poljima želja zapalih vatre i zakoračih u krug blizine, na dlanovima plameni jezici, tijela u baklji podavanja, zrncem poljupca umirih Kairosovu vagu, osjetih sklad trajanja. Iza nas je vrijeme borbe sa vjetrenjačama, izblijedila su sjećanja na tužnog viteza, na strahove i obsjene. Da, vrtloži se, nitima plavih daljina kukiča zbilju, život jednostavan i lijep. U genomu sveta iskra, smiješiš se zrnom čovječnosti. U tvom pogledu ustolićen san, u zjenici odraz moćnice vremena. Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde. Završava igra umiranja noći iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost, prelama u prizmi vremena, rađa purpur svitanja. Osjećam spokoj ovog jutrenja, povratak na početak sretnog beskraja. Dijana Jelčić Oznake: Galileo Galilei, zemlja, univerzum uma

srijeda, 02.03.2016.

Zapisano na otoku... Promatram jedrilicu kako polako nestaje iza horizonta, iza one crte na kojoj se ljube nebo i more. Zemlja je okrugla, vrtloži se u ekliptici sunca, a mi, rođeni u sili gravitacije, vjekujemo na njenom obodu. Suhoparnost te činjenice dokazuje svrsishodnost našeg života. Ponekad bježim od te istine. Širina pučine budi u meni pustolovku, bjegunicu iz koridora zbilje, iz naučene trodimenzionalnosti u kojoj nazirem tek obrise stvari, konture kuća, siluete ljudi. Pokušavam osjetiti moć solarnog ljepila koje sve to i sve nas drži na okupu. Zalutala u naslućenim dimenzijama uma, u iluzijama magličastih ljepota spoznajem nemogućnost bivstvovanja u tim imaginarijama. Život je tu. Vraćam se u zbilju, u mirise i zvuke ovog sunoćja. Ti izranjaš iz mora, daruješ mi školjku. Osluškujem šum oceana. Pričinja mi se čujem smijeh čuvara nestalog kontinenta. Dva delfina plesom narušavaju bonacu. Dokazuju, utopija je izrasla iz ključanja ovozemaljske ljepote. U ovoj sićušnoj mjeri vremena se ogleda vječnost. Iz tajanovite nule Fibonaccievog niza se množi i razmnaža stvarnost, izranja iz ničega u sve. Sretna sam. U tvojim očima se zrcali sutonsko Sunce. Utiha se širi nutrinom, omamljuje srce, smiruje otkucaje pred navalom uzbuđenja. Čujem zov oceana, poezijom kapi poziva u san. U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo? Nalazimo li se na onom traženom otoku potpunog mira? Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti? Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka? Pitanja u sebi kriju rebus ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih. Sjedimo u zatonu djetinjstva. Pored nas knjiga Brian Greene „Elegantni svemir“. Još uvijek osjećamo kovitlanje neurona u misaonom režnju. Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec se kupa u poeziji kapi. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti... Već viđeno… Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu. Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi. Obnavlja se naše naglo ljeto. Dijana Jelčić fotografija... Jasna Marcelić Oznake: zemlja, more, Sunce, Fibonacci.