Ipak, kreće se...
Vjerovala sam,
da mogu utisnuti
znakovlje trajanja
u bespuće prolaznosti,
urezati naša imena
u koru vremena,
putovati svjetovima
ne napuštajući
ovo ovdje i ovo sada.
Eppur si muove,
na samrtnoj postelji
šapnu Galileo.
Da, zemlja se kreće
oko sebe i oko sunca,
s njom putujemo
kroz svjetlo i tminu,
kroz godišnja doba,
kroz vječnost.
Zlatna hostija
izranja u djelić
ovozemaljskog,
prohujalo vrijeme
ostavlja tragove
samo u sjećanjima.
Bude se mirisi djetinjstva,
titraju zvuci mladosti.
Vidim te,
došao si s buketom
svjetlosti u rukama,
noć se uvlačila u sobu,
širila svoje meke dlanove
odjevala prostor odorom
tajanstvene prisnosti.
Na poljima želja
zapalih vatre
i zakoračih u krug blizine,
na dlanovima
plameni jezici,
tijela u baklji podavanja,
zrncem poljupca
umirih Kairosovu vagu,
osjetih sklad trajanja.
Iza nas je vrijeme
borbe sa vjetrenjačama,
izblijedila su sjećanja
na tužnog viteza,
na strahove
i obsjene.
Da, vrtloži se,
nitima plavih daljina
kukiča zbilju,
život
jednostavan
i lijep.
U genomu sveta iskra,
smiješiš se zrnom
čovječnosti.
U tvom pogledu
ustolićen san,
u zjenici odraz
moćnice vremena.
Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde.
Završava igra umiranja noći
iza mrkih čempresa
izranja bijela svjetlost,
prelama u prizmi vremena,
rađa purpur svitanja.
Osjećam spokoj
ovog jutrenja,
povratak na početak
sretnog beskraja.
Dijana Jelčić
Oznake: Galileo Galilei, zemlja, univerzum uma
|
