dinajina sjećanja

četvrtak, 13.07.2017.

Sunce je uvijek tu...



Željena stvarnost je svijet bez grijeha i pokore, vizija pastoralnog Raja i dešifriranje drevnih anagrama.

Et Arcadia Ego…
I u Arcadiji ja…
izmiješana slova
kriju imperativ.

I tego arcana dei… odlazi!
Krijem tajne Boga!


Ponekad se događa rat svjetova, sučeljavanje anđela i demona, lice i naličje života. Tada se muk pretače u misao, nutarnje Sunce pobija postojanje mraka, dokazuje ne postojanje tamne strane Mjeseca.

Osjećam, sunce je uvijek tu!

Naslućujem smisao planetarnih fikcija, mojih iznenadnih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.

Srce titra načelom ovozemajskog vremena.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?

Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, u prvu i temeljnu istinu, nečujan preludij pretakanja sutona u svitanje,
u postojanost vječne tišine, božanske tišine.

Čujem je!

Dijana Jelčić



Ljubav i Arkadija

fotografije... suton i svitanje... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, mjesec, suton, svitanje
- 08:08 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2017.

Karusel zbilje...



U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti, nebo puno zvjezdanog praha, odraz nastajućih ideja, rađanje nadahnuća. Privid kozmogonije i pitanja. Je li sunčani vjetar stvorio svijet, kako je nastala stvarnost i jesmo li došli sa zvijezda?

Lutam vizijom vremena, vrtložim se u osjećajnom kaosu. U misaonom labirintu me dotiču omamljujući mirisi nepoznatog. Slutim daljine dubinskih tajni, šum oceana sna i romor valova u fjordovima misaonog režnja. Čujem nietzscheanski znak zaustavljanja pred bezdanom ništavila.

Zastajem. Iza mene ostade moreuz izgubljenih nadanja. Ispred mene izranja utjelovljena utopija. Stigla sam na odmorište za umorno srce.

Na zaslonu svjesti zapis početka i kraja lutanja i trag stopa u pijesku vremena. Zamišljam Platonovo nebo prepuno ideja koje nas oslobađaju od sužanjstva opsjenama.

Mjesec se smiješi osmijehom raskrinkanog prevaranta… priznaje mi uzaludnost njegova tajanstvenog poziva na lutanje plavim daljinama.

Priznajem sebi i vama…

Divno je promatrati mjesec i zvijezde iz karusela zbilje… tu su šapati, tišina, milovanja, zagrljaji i poljupci svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…

Dijana Jelčić

Oznake: mjesec, zvjezde, zemlja, zbilja
- 08:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 04.03.2017.

Zapisano na otoku...



Stare fotografije bude nostalgiju i sjećanja... zatitraju uspomene.





Sinoć smo krenuli Martićevom prema trgu Burze... nebo je bilo čudesno modro... vidjeli smo Mjesec i zvijezdu Veneru... večernjica je objavljivala dolazak divne noći... sjetih se našeg naglog ljeta i ovog davno napisanog teksta...





Mjesec je noćas bio drugačiji ili mi se tek pričinjalo da u svom srebru skriva tajnu nečeg nedorečenog. U njegovom neotkrivenom licu naslutih mistiku kotrljajuće noći. Uljuljan u njedrima tmine smješkao se konturom dolazeće punine. More je bujalo plimom i najavljivalo oseku svitanja. Mirnoća uzavrelih nemira se slijevala na terasu pokraj mora. Venera je tkala nježne skute nama sanjarima ljepote. Osvjetljavala put baršunaskog lazura ka jutrenju.

Osjetih nagomilavanje misli i njihovo pretakanje u osjećaje, u arsenal pamćenja, u krijes sjećanja koji će jednoga dana zasvijetliti na oltaru budućnosti. Nadam se.

Iako je budućnost nedohvatna mogu je izmaštati djelićima sjećanja. Misaona Proustiana, grad sanjajućih knjiga, oslikana vizija bogatstva pročitanog, naučenog i zapamćenog. U osmijehu svijesti ćutim bezglasne poruke, vječno budnog, nutarnjeg knjižničara.

Vidim oživjelu Atlantidu, Civitas solis i Utopiju. Na ovozemaljskom otoku živimo, iz solarnog pleksusa, domaštano odredište ljepote, Arkadiju, dolinu sreće nepostojeću na ovozemaljskim kartama.

U ovom gnostičkom trenu bdijenja u solarnom plesusu svijeta, u času pripadanja svijetu imaginarija i iluzija osjećam uzavrelost čulne čujnosti. Pučina miruje, kobaltni hram svemira tihuje ljepotu. Na njegovom žrtveniku izgaram plamenom sudbinske svijeće, nestajem i nastajem iz sjemena ljubavi.

U divoti ove preobrazbe svijesti naslućujem istinu postanka, sjaj sutonske i jutarnje zvijezde, dvojnost sutona i svitanja, otvaranje Jakovljeve školjke iz kojeg se rađa život u tebi i meni.

Osjećam, ljubav je to...

Dijana Jelčić



fotke... Jasna Marcelić

Oznake: mjesec, venera, Danica, suton i svitanje
- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2016.

Nema je, ne postoji...



Konjukcija planeta se dogodila prvog decembra 2008. godine. Učestvovali Mjesec, Jupiter i Venera, a trajala je svega nekoliko sati. tada napisah ovaj tekst objavih na Blogu

Tamna strana mjeseca
i na portalu Magicus
Tamna strana mjeseca





Bila je to noć tugovanja. U meni je bjesnila oluja strahova. Promatrala sam nebo i tražila put ka bijelim dvorima u kojima je čovjek mog života bolovao

Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem, a Venera je, pod velom večernjice, u jednom trenu dotaknula tamnu stranu mjeseca i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem.
Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost.
Mjesec mi svojim svijetlom potvrđuje da u središtu ljudske duše postoji božanska iskra, moć uzdignuća iznad materije, u carstvo slobode.

Zaslijepljena ljepotom trenutka, dozvolih zvijezdama da me uvedu u san. Tamna strana mjeseca i Pink Floyd razbiše tišinu samoće i ja se vratih u vrijeme prvih susreta.

Tvoja blizina je
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
tvojim tragovima plove,

šaputao je, a ja gledah mjesec u njegovim očima. Jugozapadno nebo nas je milovalo sjajem boginje ljubavi i nježnošću vjetra.

vjetar osjećam kao
nježne ruke neba
kao tvoja milovanja.

govorim njemu iako ga nema. Noćas sam sama i promatram ljepotu ljubavne igre ogrnuta tugom i ljepotom sna.

Upitah te jednom
tko sam? što sam?
sada osjećam
ja trajem u snu i
u tragovima tvoje blizine.
Venera mi svojim sjajem otkriva tajnovitost tame u koju se skrilo moje uznemireno srce. To je samo privid, varka neba, sunce je uvijek tu i grije i miluje i blaži strah.

postajem mekana trava
i volim tvoje korake
u tragovima tvoje blizine
i žedna pijem radosne suze neba
i ne dam životu da ugasi
tebe, veliko sunce, ljubav,
od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim i
sve što je naše, za tebe i za sebe
u ljubavi snivam.

Tu noć spoznah istinu i veliku zabludu nekog davnog vjerovanja. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca. Mi nikada nećemo vidjeti puninu sjaja tog čudesnog pustolova noći. I vječno ćemo živjeti u lijepoj zabludi tražeći potvrdu u sutonima kao što je bio ovaj. Venera, boginja ljubavi, će nam s vremena na vrijeme raskrinkati krabljni ples tog lutalice.

U pepeljastoj svijetlosti prepoznah tajnu strahova koji izranjaju iz tamne strane života. Kroz dim cigerete vidjeh željenu iluziju, sjaj punog mjeseca, Osjetih moć boginje lova i mjeseca. Srce je promjenilo ritam.

Dijana Jelčić



nema je ne postoji

Oznake: pepeljasta svjetlost, mjesec, venera
- 08:58 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>