Karusel zbilje...
U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti, nebo puno zvjezdanog praha, odraz nastajućih ideja, rađanje nadahnuća. Privid kozmogonije i pitanja. Je li sunčani vjetar stvorio svijet, kako je nastala stvarnost i jesmo li došli sa zvijezda?
Lutam vizijom vremena, vrtložim se u osjećajnom kaosu. U misaonom labirintu me dotiču omamljujući mirisi nepoznatog. Slutim daljine dubinskih tajni, šum oceana sna i romor valova u fjordovima misaonog režnja. Čujem nietzscheanski znak zaustavljanja pred bezdanom ništavila.
Zastajem. Iza mene ostade moreuz izgubljenih nadanja. Ispred mene izranja utjelovljena utopija. Stigla sam na odmorište za umorno srce.
Na zaslonu svjesti zapis početka i kraja lutanja i trag stopa u pijesku vremena. Zamišljam Platonovo nebo prepuno ideja koje nas oslobađaju od sužanjstva opsjenama.
Mjesec se smiješi osmijehom raskrinkanog prevaranta… priznaje mi uzaludnost njegova tajanstvenog poziva na lutanje plavim daljinama.
Priznajem sebi i vama…
Divno je promatrati mjesec i zvijezde iz karusela zbilje… tu su šapati, tišina, milovanja, zagrljaji i poljupci svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…
Dijana JelčićOznake: mjesec, zvjezde, zemlja, zbilja
|
