dinajina sjećanja

četvrtak, 20.10.2016.

Preobražaj...





Lazur noći se pretakao u kukuljicu usnulog grada… tišinu je razbijao nepoznati ritam srca. Do tog trena bijah zatoćenica osobnog mraka. Promatrali smo zvjezdani obod na obzoru noći. Darovao si mi krijesnicu sletjelu na tvoj dlan.

Djelić Venerina sjaja se spustio u trenutak, pričinjalo mi se… i nije bio san… bilo je porinuće u sfere bezimenih osjećanja… u koloplet zatomjenih žudnji, u vrtlog zaboravljenih nemira.

Događala se promjena… preobražaj senzoričkog reljefa… osjetih utihnuće vrištečeg Kerbera na vratima sjećanja… dugo je stolovao pred tamom nedosanjanog sna.

Uveo si me u labirint prohujalog vremena, poveo koridorima pamćenja… sjetih se Orfeja… začuh zvuke njegove lire… vidjeh legendu u tvojim očima…

Kao da si čuo moje misli pogledao si u beskraj i šapnuo … koračaj iza mene, obećajem, neću se okretati… nasmiješila sam se… slijedila tvoju želju… oćutila titraje zlaćane spirale između tvog i mog neba…

Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe u vatri ukradenoj bogovima… zakoračila u oganj putenosti… u krstionicu osjećaja…

Onaj bezimeni plam na oltaru čežnji se rasplamsao u ognjilo čulnosti… krstih ga tvojim imenom…

Dijana Jelčić

Oznake: metamorfoza, krstionica, san, zbilja

- 06:26 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>