Šapat prohujalih desetljeća...
Elegantno kao crna pantera spušta se noć, teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom... šapnuh tada... ti ne znaš kako izgeda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravaljam tvoj put k meni… bila sam bez osmijeha na usnama... vratio si mi osmijeh... hvala ti...
Znala sam, teško bi bilo živjeti bez utjehe, tugu povjeravati samo mjesečevim mijenama…
Osluškivala sam poeziju oceana… tvoja pjesma je uzburkavala sjećanja… uranjala sam u ocean snova… Mjesec i njegova moć… boginja u meni još uvijek vjekuje…
Tu si u snu… šapnuh... onima koje slućajno susrećem darujem proporcije tvoga tijela… jednostavno ljubav u prostorima samo našeg godišneg doba… samo našeg prostora, samo našeg vremena... ritam srca je načelo trajanja...
U kaminu je gorila vatra, nesigurni valcer prstiju… sjećam se… uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži, s isušenim popucalim usnama, sa nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost … tvoj osmijeh je plesao po mome tijelu… koža je pamtila nježnosti... a na zidovima su živjele sjene…
Uzaludno smo godinama razbijali divne slike naše priče… a ožiljke od onda danas nosimo kao znamen… i gorčinu naših uspomena osjećamo kao prešućene vrijednosti…
Vidjeh te tada i osjetih moć poezije suza… nebo je razumjelo naše dijaloge…
Tvoja poezija vode i moje pitanje odakle dolazi ljepota… traganje za ljepotom zbilje… pronašli smo je zagrljajem tvoje i moje sanjivosti… dogodila se zbilja prepuna snovitosti… usrećuje
Tu smo… neukoričeni u izdavanje sebe samih, u dokazivanje da smo bili ili da trajemo... mi trajemo desetljećima… u nutrini, tu smo u poetiki zbilje... u našem vremenu i našoj istini...
Dijana Jelčić... kolaž mojih stihova iz 1987 i njegove pjesme... poezija kapi iz 1978... simbioza zajedničke poetike... On i ja... i naša desetljeća... mi nekad i sad... sretni...
Oznake: zbilja, naša, šapat vremena
|
