dinajina sjećanja

petak, 27.01.2017.

Misaoni labirint...



U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni, Teseju i Minotaurusu. Potaknuti legendom o labirintu u ljudskim glavama su se rađale uvijek nove ideje pa su arhitekti gradili nove labirinte, slikari ih crtali, skulptori klesali. Labirint je ostao do današnjih dana smišljeni poticaj na lutanje univerzumom ljudskog uma s idejom o traženju njegovog središta. Dok lutamo pokrajnim putevima svijesti, ne dotićemo ono podsvjesno u nama, zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja, ne spoznajemo da živimo u dva paralelna nutarnja svemira. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, naše dvije osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedna se smiješi druga tuguje i ne susreću se jer žive svaka u svom svijetu.
A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, svjest se prepusti tajnovitim snagama nutarnjeg svemira, strahovima i tjelesnim nemirima. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješčanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju nutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena onu drugu sebe.
Iznenadni susret u beskraju straha, toplina u spoznajnoj blizini i svijest u misaonom labirintu pronalazi Ariadninu nit.
U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i podsvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica.






"Svatko od nas je u stvari cijelo čovječanstvo. Posegnuvši duboko u sebe, možemo doseći samu esenciju čovječanstva. Sposobnost pojedinca da bude osjetljiv na tu esenciju jest ključ promjene svijesti cjelokupnog ljudskog roda"

David Boehm.






Počiva li taj suptilni doživljaj povezanosti na nekoj tek izrastajućoj teoriji ili je to stanje koje je moguće živjeti u običnoj svakodnevnici? Čovjek je najsuptilnije djelo univerzuma i on u sebi nosi cijeli svijet. To je istina koju bi danas trebali razumjeti i prihvatiti kao največu istinu, ne odvajati se od univerzuma i spoznati da je naša svakodnevica univerzum sam. Trebali bi promijeniti način razmišljanja jer nas on ponekada isključuje iz povezanosti i jedinstva sa svijetom u kojem živimo. Odvojenost od izvora, s kojeg smo krenuli na ovo putovanje evolucijom je privid, a misaono- osjetilno- osjećajna povezanost je činjenica. Cijeli univerzum i mi u njemu, naš vidljivi i nevidljivi svijet je u neprestanom gibanju i ponavljanju.

Svaka misao kao pomak leptirovih krila komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Stara kineska poslovica kaže:

"Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir."

Pristajem na prevrednovanje ustaljenih vrijednosti, zaustavljam se u mikorocjevćicama sive tvari i osluškujem titraje nutrine. Duša je bezglasna. Čujem tišinu.

Postoje li nebeska tijela u univerzumu ljudskog uma? Vrtlože li se i ona dinamikom vječnosti? Trepere li strune ritmom muzike koju je čuo Pitagora?

Svevjekovni muk se pretače u misao, u sjaj nutarnjeg Sunca koji pobija postojanje mraka, dokazuje ne postojanje tamne strane Mjeseca, uzaludnost traganja za idejama koje probijaju zid tihovanja i postaju vrišteći put ka apsolutnoj istini. Zbog neizrecivosti izmaštanih stanja misli pretačem u igru riječi, u izmišljaj, u složenice u kojima se tek nazire smisao mojih fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti…

Oživljavanjem mitskih metafora, njihovim utjelovljenjem u traganje za zlatnim runom, za svetim Gralom, za izvorištem ljubavi pokušavam ozvučiti nutarnju tišinu. Čitam spiritualno- demonsku magiju od Ficina do Campanelle, budim se u novom dobu, u vremenu svjetlosti i pitam se...

Je li moguće u poetsko štivo pretočiti sjećanje srca i u njemu ozrcaliti svoju dušu?

Kako oživjeti nedodirljivo kovitlanje nutrine i sjediniti ga sa glazbom Pitagorinih sfera?

Promatram rađanje sunca i njegovo zrcaljenje u očima boje sna. Vidim neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira. Vjerujem u zagrljaj pjeska i pjene iz kojeg se rađaju biseri, u zagrljaj duše i materije iz kojeg rastu kristali, u poljubac neba i oceana iz kojeg izranja poezija kapi.

Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, U njoj naslućujem prvu i temeljnu istinu, nečujnu rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu dodira… nečujan preludij pretakanja noći u dan.

U središtu misaonog labirinta budna osluškujem tišinu ljubičastog sna, čujem je… sretna.

Dijana Jelčić






Misaoni labirint

Oznake: labirint, misao, osjećaj

- 08:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2016.

U labirintu...




Gdje je početak, a gdje kraj misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja.
U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Legenda nas uči da tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega. To je pravilo po kojem je izgrađen prvi labirint i do današnjih dana dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja.
misaono- osjećajni labirint






Orestija, optužnica nasljeđu,
na Aresovom brdu Areopag,
sudci, optužbe, užas.

Bježim od tragedija,
tražim sjaj umrlih zvijezda,
davna vjerovanja,
nedosanjane želje.

U sjećanjima moreuzi,
hridi, valovi uspomena.

Djetinje čežnje, jutrenja uz ognjište dobrote.

A onda, glad za snovima,
beskonačni razgovori,
sudovi, uvrede, nesporazumi.
Brojala sam proljeća
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti

U pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode
trinaest crnih bisera i
godine kojih nije ni bilo.

Osjećam da ništa ne osjećam!

Bog Sunca izranja
iz morskih dubina.

U sjaju zore susrećem zalutalu sebe,
koračam putem bijele svjetlosti,
labirintom mudrosti.

U akordima poezije oceana
zalutale ptice pronalaze svoje jato
i odlijeću u mlado jutro.

Dijana Jelčić




fotografije... Erik Johansson.

Oznake: labirint, paradoksi, život

- 08:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 09.04.2016.

Uklesani u sjećanju...



"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche


Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i osmijehe prijatelja. Uronimo u svijet iza zrcala svijesti u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala.





Na putevima pamćenja
srećem lica otišlih prijatelja.

Uklesani u uspomene,
u granitne stijene sjećanja
ona ne stare,
osmjehuju se trenucima,
govore o tajnama,
o neprocjenjivim vrijednostima
o našim istinama.

Starili smo uporedo,
na pladnju života
dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi
rođendana,
vjenčanja,
rađanja djece.

A onda iznenada,
kao osveta neba,
dohodile su smrti,
njihove duše su odhodile
putem bez povratka.

Na žrtveniku vremena
su njihove voštanice
prebrzo dogorile.

Neodgovorena pitanja,
neizgovorene himne,
izgovoreni oproštaji,
ispisani epitafi i
tuge
titraju nad humcima.

Gomilaju se godine
i prazna mjesta za trpezom zbilje.

U svijesti titraju žalovanja,
zbog neučinjenih djela,
koja više,
nikada zajedno,
ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta
kojima smo
i oni i mi žigosani.

Za života prijatelju!

Dijana Jelčić






Oznake: sjaćanja, uspomene, labirint, zrcalni neuroni

- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>