"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche
Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i osmijehe prijatelja. Uronimo u svijet iza zrcala svijesti u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala.
Na putevima pamćenja
srećem lica otišlih prijatelja.
Uklesani u uspomene,
u granitne stijene sjećanja
ona ne stare,
osmjehuju se trenucima,
govore o tajnama,
o neprocjenjivim vrijednostima
o našim istinama.
Starili smo uporedo,
na pladnju života
dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi
rođendana,
vjenčanja,
rađanja djece.
A onda iznenada,
kao osveta neba,
dohodile su smrti,
njihove duše su odhodile
putem bez povratka.
Na žrtveniku vremena
su njihove voštanice
prebrzo dogorile.
Neodgovorena pitanja,
neizgovorene himne,
izgovoreni oproštaji,
ispisani epitafi i
tuge
titraju nad humcima.
Gomilaju se godine
i prazna mjesta za trpezom zbilje.
U svijesti titraju žalovanja,
zbog neučinjenih djela,
koja više,
nikada zajedno,
ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta
kojima smo
i oni i mi žigosani.
U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja, u susretima sa sjenkama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe zagrljenu tugom. U pejsažu svijesti osluškivah pjesmu umiruće ptice, u oluji ruža tražih trnje kako bih mekoćom dlana ublažila bol srca. Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora. Svjetlost se pretakala u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimala snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu. Ni svijeće nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo dušokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti. Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha.
U perivoju iza granice moga pogleda je tutnjao život ali su zvukovi zaobilazili moje uši, nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivače svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova. U arkadama sjećanja sam osjećala toplinu njegova daha, ali nisam imala snage izaći iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu. U jednom praskozorju svijesti dotaknuh beživotni mramor spoznaje, osjetih njegovu dušu, naslutih kolanje svete krvi, dozvolih srcu da diše i zakoračih u zamak samoosjetilnosti.
Anima candida, kristalno jasna slika čuvarice hrama tišine, zatitra u zrcalima svijesti. Vidjeh oris duše u ogledalu spokoja i sjetih se mita o prelijepom Narcisu. Bijela boja, kojom svjetlost kiti dan, se prelamala u prizmi spoznaje i odjevala trenutak u dugin spektar. Danas se sretna prisjećam tog crno- bijelog vremena, proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku zaborava, ali onda se ipak odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom uspomena u srcu.
