Zrcalo spokoja...
U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja, u susretima sa sjenkama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe zagrljenu tugom. U pejsažu svijesti osluškivah pjesmu umiruće ptice, u oluji ruža tražih trnje kako bih mekoćom dlana ublažila bol srca. Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora. Svjetlost se pretakala u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimala snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu. Ni svijeće nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo dušokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti. Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha.
U perivoju iza granice moga pogleda je tutnjao život ali su zvukovi zaobilazili moje uši, nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivače svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova. U arkadama sjećanja sam osjećala toplinu njegova daha, ali nisam imala snage izaći iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu. U jednom praskozorju svijesti dotaknuh beživotni mramor spoznaje, osjetih njegovu dušu, naslutih kolanje svete krvi, dozvolih srcu da diše i zakoračih u zamak samoosjetilnosti.
Anima candida, kristalno jasna slika čuvarice hrama tišine, zatitra u zrcalima svijesti. Vidjeh oris duše u ogledalu spokoja i sjetih se mita o prelijepom Narcisu. Bijela boja, kojom svjetlost kiti dan, se prelamala u prizmi spoznaje i odjevala trenutak u dugin spektar. Danas se sretna prisjećam tog crno- bijelog vremena, proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku zaborava, ali onda se ipak odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom uspomena u srcu.
Zatvaram ih u škrinju sjećanja.
Dijana Jelčić
Zrcalo spokoja
Oznake: zrcalni neuroni, samoća i ljubav
|
