Misaona slika boli...
"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "
studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.
A kada počinje starost? Počinje li već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?
U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:
"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?"
Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta."
Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.
Picassova slika guernika zrcali neopisivost i neusporedivost osjećanja osjeća bol... Pojavnost boli opisujemo onako kako osjećamo, bridi, peče, svrdla... jednostavno boli... neusporedivost tog osjećaja
se najbolje dokazuje Proustovim mislima....
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa.
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom.
Ja zamišljam bol kao prostor u kojem je nestalo mog osobnog ritma. Zamišljam je kao prostor koji se u mom tijelu razvio tuđim ritmom, koji se sukobljava titrajima moje životne energije.
Bol, ta "nezvana gošća" u mom tijelu, zatvorena u prostoru, koji je sama stvorila, svojim, meni tuđim ritmom, postaje moj nedjelotvorni pokret.
Geometrija moga tijela je narušena mojom krivicom i bol se uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.
Bol se širi u onim djelovima tijela koje nisam prije svjesno spoznavala, pa sada počinjem osjećati taj prostor kao neugodu. Mogu ga opisati, kao ubod nožem, kao pulsiranje krvnih žila, kao pečenje, kao udarac tupim predmetom, kao boranje svrdlom, itd. No taj opis još uvijek nije dovoljan da budi isti osjećaj u osobi kojoj ga opisujem. Tako bol ostaje samo subjektivni doživljaj Qualia, sindrom nepoznatog porijekla, uzrokom promjena mojih duševnih stanja.
Bol postoji u prostor- vremenu moga tijela kao jedinstven doživljaj, a svakim njenim ponavljanjem postaje novi razarajući događaj za geometriju tijela i pokreta. Zglob do zgloba, ruina do ruine, novo oblikovani prostor- vrijeme bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja to osjećam samo kao bol.
Tako mi postaje jasno da je to osobno iskustvo, za mene verbalno uporedivo, ali nije izjednačavajuće. Čini mi se da bol, ta nezvana gošća u mom tijelu svaki puta oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke otvara novi krabuljni ples mojih osjećaja.
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.
ovaj tekst posvećujem...
našoj dragoj @Lastavici... nadam se pomoći će joj pri oslobađanju osjećaja boli...
Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, Bol
|