Isti parfem...
Čekala sam susret. Pitala sam se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.
Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.
Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.
Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na susret u vlaku. Spuštena pogleda si šapnuo.
Osjećao sam da ćeš danas doći. Koža je zatitrala željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi meda, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.
Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.
Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.
U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.
A parfem nisam mjenjala... jučer ga ponovo dobih na dar...
Dijana Jelčić
Oznake: Chanel
|
