Možda je zapisano u nekom stoljetnom kalendaru,
ili se dogodilo u trenutku kada sam rođena,
ili je zapisano među zvijezdama.
Sigurno sam prvim plačem
već izgovarala tvoje ime
i nitko nije slutio,
a mi smo se već onda tražili
među tek rođenima.
Kada si izgovarao svoje prve rečenice
moje srce je pobijedilo čeličnu ruku smrti.
Možda je bilo tako,
a možda je samo ljubav.
Lutam zaobilaznim putevima,
zaustavljam se na
platformama tramvaja
gdje vjetar mrsi kosu
i donosi miris šljunka,
a pored mene niču asfaltni bulevari
i metroi u kojima nema
vremena za čežnju.
Osluškujem violine na mjesečini
oko mene tutnji život
i blješte neoni.
Rekli su mi da slaviš Bakusa
kada je vrijeme za snove,
da brišeš tragove naših istina.
Noćas te potražih pod mostovima.
Klošari su sakrivali lica
i pružali ruke,
osjetih miris istrošene ljubavi,
dotaknuh jedne zatvorene oči.
Gorčina je prelazila u bol,
tvoj pogled bez osmijeha,
a suze su mirisale na vino.
U tvojim rukama neka
nepoznata kosa
i ja zaustavih snove
da ne pukne čaša
iz koje smo ispijali ljubav.
Na delti ljepote,
tamo gdje želje razbijaju tišinu,
na pješćanom žalu
vjerovanja,
neka zalutala barka
spusti jedra
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja.
U Neptunovom hramu
sirena dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće.
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu,
na srebrenom
sagu mjesečine.
zaplesasmo prvi tango,
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost
u vir snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i jecaj tek ostavljenog
djetinjstva.
Dva galeba poletješe u nebo
krila punih tek naćetih snova,
u pijesku ostadoše tragovi
jedne uspomene.
"Odakle dolazi ljepota"... Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.