U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevje tišine. Bila je to noć krugova, noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.
Noć bez Mjeseca, bez pustolova koji srebrom blaži tminu. Noć bez zvijezda.
Sjale su u sjećanjima, sjale su nad tvojim čelom iza kojeg se kovitlala žudnja…
U komadiću šutnje oćutih uspomenu na ulazak čovjeka u svetu zemlju… u kaleidoskopu vječnosti se prelamaju boje, izranjaju slike. Prognanstvo čovjeka iz rajskog vrta i molitva spasenja u Gestemanskom vrtu. Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata, krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka… osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…
Ovo je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…
Možemo li sprijećiti smaknuće?… promijeniti legendu?… upitah tebe i sebe…
Na žrtveniku noći je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… u prelamanju mojih boja vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…
Ovo je bila noć Danteovih krugova i tišine. Vrijeme poezije i uzašašće ka izvorištu ljepote.
Dijana Jelčić
slike... Leonardo da Vinci... posljednja večera
Andrea Mantegn... Isus u Gestemanskom vrtu