Medresa, muslimanska srednja i visoka vjerska škola... @ Razmišljanja jedne žene me svojim jučerašnjom pjesmom prisjetila ovog teksta... i jezika koji nisam razumjevala... a onda se dogodilo čudo... susretoh dječaka očiju boje sna... poveo me u zemlju sevdaha i behara... u teatar sjena, naučio da voda u šadrvanima dolazi iz zemlje... naučio me slušati tišinu...
Uronih u rijeku sjećanja i osjetih protok vremena. U kapima se zrcale prohujale godine. Pitam se koliko kapljica će još dotaknuti ovaj trenutak spoznaje.
Netko se pakosno smije. poziva me u Karađoz, u teatar sjena. Na početku nema slika, samo ispisane riječi koje se slijevaju niz zidove hrama i nestaju u jecaju tišine. Zaustavljam se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikome neke meni nepoznate divljine.
Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?
Marionete plešu svoj đavolji ples i pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku koji lebdi nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna.
Đulistanom se širi miris ruža, a iz šadrvana pršte kapi iz utrobe vremena, rađaju se novi trenuci.
Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči?
Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?
Budim se i čujem zvuke neke daleke glazbe koja me vraća u stvarnost. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.
Vidim sebe u odori praskozorja, vidim rađanje ljubavi. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka na čijim laticama bjlešte kapi jutarnje rose. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala ćilibarski pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus medovine rođene na obroncima zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu.
Sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva i uveo me u medresu sna, u hram znanja, ljubavi i vjerovanja.
