U perivoju očiju jasnoća dobija oblik. Sunce stvara pukotine, daruje mi oružje protiv sumnji, otvara vrata svijesti.
Budim se.
Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta. Kroz okna od lišća se nazire rađanje mladog dana. U krajoliku bez obala naslućujem rijeku vremena. Ljepša je od asfaltnog kalupa svrsishodnosti, tiša je od sjena koje tminom obznanjuju neosjetilnost materije.
Konture grada izranjaju iz kobalta noći. Žamor probija zvučni zid snovitiosti i uranja u zbilju. Mješaju se disonance i konzonance stvarnosti. Nevidljivi orkestar svira zornicu. Pod kuplom jasnoće osluškujem odu radosti. Valovi neba uspavljuju zvijezde, odnose san u azurne daljine.
