Ispisah elegiju bez kraja.
Započetu katarzu
pretakah u pehar pročišćenja.
Počeh snivati novi san,
san o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o znoju srca.
Slušam u tišinu utkan pjev ptica.
Iznad močvare magličasti sjaj,
igra svjetlosti i vjetra.
Vidim svilotisak uskrsnuća.
Pokraj ognja bdijenja
muk do hvalospjeva uskršnjoj svijeći
.
do praznog groba, do svjetla Kristovog. Bijela svjetlost obgrlila grad, zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.
Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega znakovlje početka i kraja vremena. Sanjam li ovo sveto svanuće, ili osjećam ushit zbilje?
Budnost satkana od miline i nevidljivog lahora umnaža san u miris proljeća i svilotisak uskrsnuća.
Oglašuju se crkvena zvona. Rađa se mladi dan, dan ritma srca i radosti. Danas ću napisati kraj elegije
i sakriti je u rijeci zaborava.
Vraćam se iz odsanjane budućnosti... Sutra je taj dan!
Uskrs, vrijeme ljubavi, vrijeme buđenja, vrijeme pupanja novog života! Osjećam proljeće u srcu. Osluškujem, proljeće je skriveno u žuboru daleke vode koja vječnim tonovima miluje naša srca, vječnoj muzici svjetlosti koja hrani naše duše. Uskrsnuće je u srcu, u kojem cvrkuću ptice i treperi vjetar mirisom sna. Ako ne osjećate radost, ako se ljubav skrila u maglovitom sjećanju, ako mislite da vas je sreća napustila , ako više ne vjerujete u sama sebe i u ljude, ako.....danas je dan koji slavimo već stoljećima, dan uskrsle LJUBAVI, dan okrunjenja, dan kraljice snova, dan u kojem život kapa s neba, jezdi nad nama kočijom okićenom cvijećem, pupoljcima ljubavi. Sjećam se vremena oluje ruža i traganja za izvorom ljepote... odakle dolazi ljepota?
Danas znam, iz ljubavi i sigurna sam, umrli bi da se nismo davne 1986 susreli... neka bude od danas do vječnosti, jednostavno ljubav...
Odložimo danas sve tmurno, mrsko, otrovno, mračno i pustimo LJUBAV da nas omami ljepotom nekog davno zaboravljenog sna. Sanjajmo budni ljepotu postojanja, prođimo bez boli križni put spoznaje, proživimo uzdignute glave tisućljetno raspinjanje na križu, osluhnimo NJEGOVE zadnje riječi, oprostimo svima koji su nas raspinjali, bićevali, oprostimo i veselimo se uskrsnuću. Osmjehnimo se jutru uskrsnuća i osjetit ćemo čarobnost postojanja. Pogledajmo kroz prozor, vani se priroda smije. Jutros su u vrtu među cvijećem proklijali simboli života u kojima se iskri ljubav.
Pokucajmo na ljusku, u njoj možda spava neki predivan san. Smjeh se spustio u san, osmjenimo se jer priroda se u proljeće uvijek smije, priroda nas zove, poslušajmo, smjeh dolazi s neba simfonijom svjetlosti i slijeva se mirisima u pupoljke, bojama u tek naslućene latice. Slušajmo kako raste trava i čuti ćemo glas istine, glas naših pradjedova. Ljubav širi svoje ruke i grli nas ljepotom života, lakoćom postojanja, vječnom svjetlosti sretnog trenutka u kojem se sjedinjuju svi zvukovi, svi mirisi i sve boje bezvremena.
Dok ovo pišem osluškujem daleki glas djetinjstva, oluju poezije, ruža i uskršnjeg jutra:
"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog popljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Maleni zeko je noćaš poklanjao snove i skrivao ih u djelove tvoga srca. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."
Prošetah godinama, prisjetih se djetinjstva i vjerovanja u legendu, u nešto neobjašnjivo i nevidljivo, nešto što je ostvarivalo moje djetinje želje i ostavljalo ih u tek probuđenom vrtu u dubini srca.
Sada u mislima ulazim u perivoj srca, u ovo tek naćeto proljeće i smijem se jer sam osjetila koliko je ljepote skriveno u mojim sjećanjima, osmijehujem se danu koji se rađa, suncu koje se nazire na istoku i najavljuje mi sretan trenutak u kojem živim uskrsnuće LJUBAVI.
Sretan Vam Uskrs drage prijateljice i dragi prijatelji...
