Ispisah elegiju bez kraja.
Započetu katarzu
pretakah u pehar pročišćenja.
Počeh snivati novi san,
san o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o znoju srca.
Slušam u tišinu utkan pjev ptica.
Iznad močvare magličasti sjaj,
igra svjetlosti i vjetra.
Vidim svilotisak uskrsnuća.
Pokraj ognja bdijenja
muk do hvalospjeva uskršnjoj svijeći
.
do praznog groba, do svjetla Kristovog. Bijela svjetlost obgrlila grad, zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.
Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega znakovlje početka i kraja vremena. Sanjam li ovo sveto svanuće, ili osjećam ushit zbilje?
Budnost satkana od miline i nevidljivog lahora umnaža san u miris proljeća i svilotisak uskrsnuća.
Oglašuju se crkvena zvona. Rađa se mladi dan, dan ritma srca i radosti. Danas ću napisati kraj elegije
i sakriti je u rijeci zaborava.
Vraćam se iz odsanjane budućnosti... Sutra je taj dan!
