Poeta sacer...
homo sacer – osoba koju se može ubiti, ali ne i žrtvovati, osoba koja nije zaštićena ni građanskim ni božanskim pravom.
"Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva - da uzme na sebe demone koje je izazvalo potonuće naroda i pogine; aktivni zadatak - s logosom stvarati, uvijek iznova i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na cjedilu, vezu između božanskog bitka ljudske sudbine. Što je sujetna, profana i neupućena ruka pokvarila, treba se uspostaviti neprestanim nadilaženjem: treba istrgnuti bitak potonuo u materiju, unijeti svjetlost, snagu, znanje, dubinu, istinu, ljepotu,čudo i mnogo više od toga, jer: u moje ćete ime činiti mnogo veće stvari nego što sam ih ja činio. To da sam predan Moćima nije dovoljno, trebam ih i zgrabiti. Nije dovoljno doživjeti svijet, potrebno ga je i iznova stvoriti. Božanski bitak za čovjeka nije samo otvoren nego se mora uvijek iznova otvarati. I ono što moram platiti za to nije malo, to sam ja sam: moram postati žrtva. Ali nije dovoljno da poginem, i žrtva je malo: snagom riječi moram otvoriti nadljudsko. Samo onda mogu biti sacer."
Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje
Noćas nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u neke nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama. Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se. Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?
Sjećam se, noćas sam odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo doživjeti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog.
„Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, svečenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak, ili je samo bio poslednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos. „
Hamvasova misao uroni u bdijenje. Odmaštala sam vrijeme homo sacera, bila sam nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta, izazov poetike, njenu moć. U snenovitoj svijesti riječi zaigraše svoj vječni tango. Oćutih što znači biti sacer.
Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.
Krug zbilje se osmislio bojom akromatskog jutra. Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlači veliko sunce. Vidim siluetu čuvara svetišta. U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.
Povratak u zbilju je ljepši od sna.
Dijana Jelčić
fotografija... Jasna Marcelić
slika... Salim Ljuma
Oznake: homo sacer, poeta sacer, Bela Hamvas
|
